Obrazloženje stručnog žirija:

"Projekt (u užem smislu) obuhvaća obnovu jednog prostora i dijela eksterijera u napuštenoj nekadašnjoj zagrebačkoj klaonici s početka 20. stoljeća, što je rezultat specifičnoga novog, a danas već proširenog načina rada suvremene mlade arhitektonske prakse. Mlade generacije arhitekata danas traže nove organizacijske modele i načine rada koji predstavljaju alternativu još uvijek najrasprostranjenijem „standardnom“, gdje arhitekt izrađuje nacrte za zgradu, a zatim ih provodi građevinska tvrtka. Arhitekti koji koriste prostor u klaonici, osim ureda, vode i građevinsku tvrtku koja realizira njihove projekte te izrađuje prototipove i pojedinačne elemente za njihove projekte u radionici koja se nalazi u istom prostoru. Na taj način projektanti imaju izravniji kontakt s izvođačima, a time i bolju kontrolu nad kvalitetom izvedbe, što je u Hrvatskoj vrlo zahvalan model s obzirom na nedostatak kvalitetnih izvođača. Inovativni model projektiranja i izvedbe ureda rezultira i specifičnim prostornim oblikovanjem arhitektonske intervencije. Prostor dvostruke visine renoviran je uz minimalna sredstva kako bi se osigurali osnovni uvjeti za rad. Zamijenjena su stakla na prozorima koji imaju funkciju svjetlarnika na gornjoj polovici zidova, a donji dijelovi izolirani su na razini kretanja korisnika kako bi se spriječilo otjecanje topline. Gornja polovica zidova ostala je neobrađena i pokazuje izvornu gradnju opekom od gline, čime je sačuvan karakter stare industrijske zgrade. Središnji arhitektonski zahvat je drvena konstrukcija s ostakljenjem koja dijeli prostor na dva dijela – arhitektonsku radionicu i radionicu za makete. Ostakljena kabina s uredom izdignuta je radi lakšeg grijanja, a ispod nje je organizirano skladište materijala koji se koristi u nižoj radionici, koja iskorištava cijelu visinu prostora. Takva prostorna organizacija predstavlja zanimljiv arhitektonsko-ekološki princip „temperaturnog zoniranja“, pri čemu se umetanjem manjih prostora u veće stvaraju prostori s različitim temperaturama koji odgovaraju programskim potrebama. Ured postaje neka vrsta moderne kolibe, jednostavno grijane malom peći na cjepanice, gdje se arhitekti sastaju sa svojim kolegama i u radionici testiraju provedbu dijelova budućih projekata u omjeru 1 : 1. Pri svemu tome važno je da su arhitekti, zajedno sa svojim izvođačkim timom, sami izveli projekt, što još jednom ukazuje na još jedan novi mogući model rada arhitekta – ne samo kao projektanta nego i graditelja. Projekt otvara važne teme za suvremenu (hrvatsku) arhitektonsku produkciju. U arhitektonskom smislu riječ je o skromnom, ali ciljanom zahvatu u postojeću povijesnu građevinu, koji s jedne strane čuva izvorni karakter (djelomičnom amnestijom izgrađenog okoliša), a s druge strane uvodi novi program u maniri suvremenog vernakulara – naime, arhitekti su izgradili vlastitu radionicu. Ovaj projekt je mali društveni, intelektualni i produkcijski centar usred degradirane zone, mikrointervencija koja pokazuje jedan od mogućih putova programske obnove ovoga degradiranog dijela grada koji već predugo čeka reaktivaciju putem kulturno-produkcijskih programa. Jednako je važna činjenica da je i ovaj prostor cjelovito povezan s novim oblikom djelovanja proširene arhitektonske prakse. Baš kao što su arhitekti iznova osmislili prostor u kojem rade, tako su odlučno sami osmislili ideju svog ureda (ured kao projekt), ukazujući time na jedan od mogućih putova uspostavljanja suvremene (mlade) arhitektonske prakse." Jure Grohar

O projektu (tekst autora):

Urušena postojeća hala nekadašnje Klaonice u kompleksu "Zagrepčanka" naseljava se i adaptira novim programom. Koncepcija nove namjene formira se paralelno s adaptacijom i predstavlja praksu otvorenog procesa istraživanja, projektiranja i opredmećivanja arhitekture u polju slobodnog djelovanja. Projektantska misao formira se i evoluira u dijalogu s prostorom, koji služi kao edukator i katalizator heterogenih procesa. Krajnji rezultat ostaje nepredvidljiv.

Proces izvedbe ispituje i briše granice naslijeđenih uloga arhitekt / investitor / izvođač, koje se susreću u jednom. Materijalizacija ideje događa se postepeno i ostavlja vrijeme za reinterpretaciju. Pitanje neprestanog dijaloga sa samim sobom.

Zatečene datosti, ograničenja i potrebe formiraju tri prostorna entiteta – grijani prostor ureda (21 °C), negrijani prostor radionice (15 °C) i vanjski vrt, koji se međusobno nadograđuju i preklapaju. Bez obzira na prostorno-funkcionalne oscilacije cjelina, Klaonica je definirana istovrijednim reciprocitetom odnosa i bivanja u svima. Program arhitektonskog ureda intenziviran je i proširen praksama koje omogućuju ekstenziju digitalnog kroz afirmaciju manualnog.

Proces u kontekstu Klaonice ne hijerarhizira / prioritizira krajnji rezultat – završeni objekt, već teži učenju kroz njegovu artikulaciju.