Obrazloženje stručnog žirija:

Izložba “Kratka autobiografija škole Arhitektonskog fakulteta – 100 godina izobrazbe arhitekata – Sveučilište u Zagrebu Arhitektonski fakultet” Melite Čavlović i Andreja Uchytila imala je iznimno zahtjevan i nezahvalan zadatak: identificirati i jasno predstaviti kanon zagrebačke škole arhitekture kroz odabrane projekte njezinih nastavnika.

Kako bi nas fokusirali i ukazali upravo na samu esenciju škole, njezinu ponekad i rigidnu samodisciplinu, racionalnost, tlocrtnu i formalnu čistoću, autori su se odlučili na tipiziranje, unificiranje nacrta odabranih primjera. U tom čitanju autorski rukopis postaje sekundaran jer glavni protagonist izložbe nije pojedinac nego škola. Highlight izložbe, njezin glavni eksponat su fascinantne, do perfekcionizma razrađene i izrađene makete koje pred nama “otvaraju”, prema ocjeni autora, ključne projekte škole i omogućavaju njihovo čitanje poput knjige što je u biti i potka čitave izložbe – Viktora Kovačića, Alfreda Albinija, Mladena Kauzlarića, Drage Galića i Nevena Šegvića.

Odabrani primjeri elaborirani mislima samih arhitekata ili osvrtima suvremenika samo su, dakako, jedan od mogućih izbora, a svaki pa i ovaj izbor nosi osobni pečat autora izložbe, dugogodišnjih suradnika i voditelja projekta “Atlas hrvatske arhitekture 20. stoljeća”. Izložba je nominirana za Nagradu “Neven Šegvić” upravo zbog ovog jedinstva sadržaja i njegove interpretacije, tj. kao prikladan način obilježavanja 100. obljetnice Arhitektonskog fakulteta, a time ujedno i školovanja arhitekata u Hrvatskoj uopće.

O projektu (tekst autora):

Kratka autobiografija škole AF naziv je jubilarne izložbe kojom se obilježava stogodišnjica kontinuirane izobrazbe arhitekata u Zagrebu i Hrvatskoj. Ne radi se o sveobuhvatnom pogledu na bitne događaje i dosege već se daje jedan fokusirani prikaz kojim se osmišljavanjem sadržaja i likovnim postavom traga za nevidljivim i neopipljivim, onime što se karakterizira kao rukopis ili duh škole koji opstoji mimo svih institucijskih reorganizacija, promjena naziva i njezinih nastavnika. Prezentirane su aspiracije profesije koja je uporno težila rezultatima daleko iznad okolnosti svojega vremena.
Izložbom se želi u kontinuiranom prostornom slijedu istaknuti četiri zasebne cjeline u četiri muzejske sobe koje međusobnom interferencijom natkrivaju period ograničen početkom 20. te seže sve do početka 21. stoljeća. S jedne su strane atributi izabranih projekata, oni konstruktivne istine, utilitarne jasnoće te likovne samosvijesti uzeti za projektantske upute likovnog postava, dok su s druge realne materijalne granice prostora i reakcije na njega uzete za smjernice pri konceptualizaciji sadržaja u novu kontinuiranu liniju obilaska. Puno drvo ili ploče brezinog špera čine novu familiju pažljivo likovno oblikovanih elemenata kojima se — u međusobno različitim formacijama i ciljano oprečnim ambijentima — okupiraju sve četiri sobe u neprekinutoj putanji kretanja. Sva unesena unutrašnja oprema i namještaj jasno se razlikuju od svega zatečenog, dok je ukupan postav jednako autonoman kao i integriran u pseudostilski interijer.
Ovakav diskretni postav predstavlja konture onoga što prepoznajemo rukopisom zagrebačke škole te mogućnostima interpretacije i njezinog ponovnog čitanja s ciljem upućivanja na arhitektonske presedane kroz kurirani izbor arhitektonskih projekata za generacije koje dolaze.