O projektu (tekst autora):

Već prvim potezom olovke započinje mijenjanje projekta – zamišljeno je nemoguće prenijeti kao vjeran zapis.

Već prvim ugrađenim materijalom započinje proces preoblikovanja – starenje, održavanje i prenamjena dovode do neprestanih promjena izgrađenog prostora.

Već prvim korištenjem započinje degradacija (devastacija) – čovjek i/u prostor/u je interakcija s različitim (neizvjesnim) ishodima.

Ovakav distopijski pogled na nastajanje (i(li)nestajanje) projektiranih prostora govori o neprestanoj promjeni koja predstavlja problem autorima kada treba odabrati trenutak koji će (najbolje) prezentirati njihov rad. Izrada (proces) prezentacije projekta u trenutku kada projektirane (i izgrađene) prostore autori predaju ostalim akterima (korisnicima, vremenu…) samo su kratki isječci unutar dugotrajnog procesa mijenjanja, preoblikovanja, degradacije.

Je li najbolji trenutak koji prezentira projekt onaj kada ga napuštamo, trenutak lišen svega onoga prije i poslije? Je li to trenutak u kojem bismo trebali osjetiti energiju i zadovoljstvo stvaranja ili olakšanje što (često) iscrpljujući procesi dolaze kraju?

Tražeći odgovor na ova pitanja možemo promotriti situaciju kada realizirani projekt traje jednako dugo kao i sam proces (trenutak) nastajanja prezentacije. Situacija je to kada projekta više nema niti prije niti poslije trenutaka 'zarobljavanja' u mediju fotografije, kada je (realizirani) projekt upravo i samo taj prezentirani trenutak.

Realizacija koja traje par sati je nedvojbeno čin larpurlartističkog karaktera, u kojem autori sublimiraju ideju (projekt) i prezentaciju u jedno, što rezultira 'najvidljivijim' zadovoljstvom stvaranja i, kao u nekom utopijskom trenutku, briše granice između autora i aktera.

U cilju realizacije ovakvog eksperimenta, na lokaciji Končar Fallerovo u Zagrebu, u zgradi nazvanoj 'Peron' posuđen je prostor na jedno popodne, u kratkom intermezzu između procesa rušenja i građenja. Zgrada je izgrađena 1948. prema projektu arhitekta Mladena Kauzlarića, a 75 godina kasnije prostor je u procesu preoblikovanja – u planu je (pre)uređenje dviju etaža za novog korisnika.

U prostor ogoljen do konstrukcije unesena su tri projektora. Svjetlost je animirala plohe zidova, stropova i stupova, stvarajući začudne ambijente. Fotografirane su projekcije predimenzioniranih fotografija s arhivskim motivima povezanim s prostorom kojeg sada nastanjuju. Na njima su industrijski radnici i arhitekt Kauzlarić – nekadašnji akteri i autor.

Fotografije su zabilježile susret u interijeru, koji je nestao sa svjetlima projektora. Na trenutak je stvoren privremeni interijer kao hommage; kao sjećanje; kao muzej prostora i ljudi osuđenih na zaborav.

Stvoren je trenutak isprike autoru od novih aktera i pružena prilika za osjećaj neopisivog zadovoljstva neposred(ova)nog stvaranja.