Obrazloženje stručnog žirija:

"Adaptacija prostora ‘Moje mjesto pod Suncem’ donosi jednu posebnu arhitektonsku priču, pritom nas podsjećajući da za sreću nije potrebno mnogo. Izvana samozatajna, iznutra dinamična, ova naizgled jednostavna prostorna intervencija nudi neizmjerno mnogo za njene glavne korisnike – djecu i roditelje iz obitelji koje žive u lošijim socijalnim i ekonomskim uvjetima. Nizom pažljivo odabranih arhitektonskih poteza, uključujući uvođenje naseljivog zida, manipulacijom dobro poznatih građevinskih materijala kao što su vidljiva blok opeka ili neobrađeni betonski strop te korištenjem boje kao prostornog unifikatora kreiran je niz višenamjenskih prostora istovremeno zatvorenog i otvorenog karaktera. U svojem novom ruhu, oslobođenom bilo kakve monotonije i hijerarhije, ovaj prostor namijenjen programu socijalnog uključivanja otvara niz oblikovnih mogućnosti za kreativno sudjelovanje u edukaciji i aktivnostima izvorno nedostupnima njenim primarnim korisnicima. Putem arhitekture primjerene kontekstu socijalne i ekonomske problematike kojom se bavi, ova maštovita i precizna intervencija rezultirala je velikom prostornom i društvenom vrijednošću za one kojima je to najviše potrebno." Rosa Rogina

O projektu (tekst autora):

Moje mjesto pod suncem je program socijalnog uključivanja namijenjen djeci i roditeljima iz obitelji koje žive u lošijim socijalnim i ekonomskim uvjetima koji provodi Centar za kulturu dijaloga, neprofitna organizacija civilnog društva posvećena borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti te promicanju vrijednosti građanske solidarnosti i društvenog dijaloga.

Za pružanje sustavne razvojne podrške u stjecanju znanja i vještina te omogućavanje sudjelovanja u aktivnostima koje bi inače bile nedostupne djeci i roditeljima bilo je potrebno stvoriti adekvatno mjesto.

Ovaj projekt je priča o borbi za ostvarivanjem doma za one koji ga nemaju gdje je sam proces uvjetovao i njegovo stvaranje kroz pronalaženje adekvatnog prostora, zagovaranje za dobivanjem istog, osmišljavanje adaptacije te nacionalnu donatorsku kampanju za prikupljanje novaca za adaptaciju.

Projektom je zamišljen prostor odijeljen naseljivim zidom postavljen u kosinu s obzirom na stakleno pročelje čime se kroz različite veličine prostorija omogućilo i različito korištenje. Povezivanjem zajedničkih prostora, kao proširenih hodnika u višenamjenske prostore, ukinula se prostorna hijerarhija i otvorila sloboda za vremensko i spontano prisvajanje prostora od strane djece. Odabir materijala kao što su vidljiva blok opeka, betonski pod, neobrađeni betonski podgled stropa ili pak industrijska vrata dio su ideje za ostvarivanjem slobode djece kao što to ostvaruju na igralištima i u vanjskim prostorima.

Adaptacija je ostvarena donacijama putem nacionalne kampanje koja se odvijala paralelno s gradilištem, kao što se i sam projekt prilagođavao tom razvoju.

Isto tako, nema ništa kompromisno u ovom procesu jer je kolektivna borba ostvarila cilj – djeca su dobila svoje mjesto pod suncem, a arhitektura u obliku finalne adaptacije prostora je samo jedan segment tog puta.