Obrazloženje stručnog žirija:

Arhitektura dječjeg vrtića u Gornjoj Stubici uspješan je primjer odmaka od zadane tipologije. Tlocrtna jasnoća postignuta je jednostavnim zoniranjem sadržaja uza središnju komunikaciju: skupne jedinice vrtića i jaslica orijentirane su prema jugu, a servisni prostori te prostori odgojitelja i uprave prema sjeveru. Linearno nizanje sadržaja nastavlja se na otvorenome: utilitarne, djelomično natkrivene terase skupnih jedinica prelaze u dječje igralište oblikovano kao poligon za raznovrsne igre i aktivnosti. Središnja komunikacija, proširenjem u prostor više namjena te artikulacijom pratećih sadržaja skupnih jedinica oblikovanih kao kuća u kući, postaje unutarnja ulica, gradivi prostorni ambijent za različite načine korištenja. Oblikovanje krova donosi pomak od očekivanoga: jedinstvena krovna ploha pažljivo je raščlanjena u niz manjih višestrešnih krovova koji natkrivaju pojedine sadržaje i snažan su element unutarnjeg doživljaja prostora. Jednostavnost i kompaktnost volumena kuće postignute su jedinstvenom materijalizacijom krovnih ploha i ploha pročelja. Domišljatim arhitektonskim jezikom autori oblikuju okružje u kojem je djetetu istovremeno omogućeno razvijanje vlastite osobnosti i osjećaja pripadnosti društvenom prostoru, prvom s kojim se susreće izvan roditeljskog doma.

O projektu (tekst autora):

Dječji vrtić nalazi se u Gornjoj Stubici, u podnožju sjeverno orijentirane padine u blizini Gupčeve lipe, smješten između poljoprivrednih površina i niske obiteljske, pretežno ruralne stambene izgradnje. Aleja lipa, crkva, župni dvor, oranice, polja kukuruza i kokoši iz obližnjih dvorišta dio su pejzaža koji ga okružuje.

Vrtić je koncipiran kao 'susjedstvo u kući', kompaktna prizemnica s pet jedinica – tri vrtićke i dvije jasličke. Prostori su organizirani linearno, uz središnju komunikaciju – skupne sobe orijentirane su prema jugu a svi ostali prostori prema sjeveru.

Središnja komunikacija, kao svojevrsna 'unutarnja ulica', mjestimično se proširuje i pretapa u prostore PVN-a, dječjih garderoba, površinu za smještaj kolica i nišu za  rad u manjim grupama. Na ovaj način oblikovan je kontinuirani unutarnji krajolik zajedničkih prostora, prilagodljiv različitim načinima korištenja – dječja priredba, sportske igre, zajedničko blagovanje, individualni i grupni rad, itd. Artikulaciju središnjeg prostora i dojam unutarnjeg mikrourbaniteta dodatno podržava zenitalno osvjetljenje te puni volumeni servisnih prostora, oblikovani poput malih kuća unutar kuće.

Skupne sobe međusobno su povezane velikim otvorima s kliznim vratima a sa središnjom komunikacijom, garderobama i praonicama ih vizualno povezuju staklene stijene. Svi servisni traktovi – prostori odgojitelja i uprave, kuhinjski trakt i tehnički trakt – izravno su pristupačni izvana i povezani sa središnjom komunikacijom djelomično ostakljenim stijenama koje omogućuju vizualni kontakt djece i djelatnika.

Krov ove prostorne konfiguracije raščlanjen je na niz manjih segmenata, dvostrešnih i trostrešnih kosih krovova koji natkrivaju pojedine prostor(ij)e, približavajući zgradu vrtića mjerilu susjedstva. Materijalizacija ne teži niti 'uklapanju' u lokalni graditeljski vokabular niti institucionalnoj pojavnosti zgrade. Umjesto toga, vlaknocementnim pločama koje u prirodno sivoj boji prekrivaju cijeli volumen, potencira se karakter običnog, nepretencioznog i svakodnevnog.