Obrazloženje stručnog žirija:

Kuće na obali u pravilu se grade kao komercijalne nekretnine prema standardnim obrascima, kao turistički proizvodi, s predvidljivim sadržajima i očekivanom jednosmjernom orijentacijom s pogledom na more. Doživljaj koji stvaraju često je pojednostavljen na privatnost, komfor i pogled; nezainteresirane su za svoj prostorni kontekst, prirodni okoliš i postojeće izgrađene strukture. Ova obiteljska kuća model je drugačijeg odnosa prema odmoru i zatečenom ambijentu. Nastala je kao proširenje postojeće stare kamene vikendice koja je izgrađena kao mali urbani sklop. Nova gradnja nije porušila zatečenu strukturu, već je nastavila postojeći niz otvorenih prostora za boravak i sklop postojećih volumena. Ona ostaje skromna u svojim gabaritima, a razinu komfora podiže samo koliko je to nužno, ne pretjerujući s glamuroznim staklenim stijenama ili bazenima s beskonačnim preljevima. Odmor ovdje znači uživanje i prepuštanje mediteranskom podneblju, opušteno i neopterećeno, bez spektakla. Dograđeni dio ustvari je jedan volumenski prostor. Iako se sastoji od više prostorija, vrata među njima gotovo da ne postoje, već su one odvojene paravanima, galerijom i nišama. Obitelj na odmoru boravi zajedno, u istom prostoru, suptilno razdvojenom na različite ambijente. Doživljaj nije privatnost, nego zajedništvo. Umjesto očekivane usmjerenosti prema iznimnom pogledu na pučinu, prozori i vrata tu vizuru formatiraju različitim manjim otvorima i otvaraju birane bočne kadrove na maslinik i vanjske terase. Distancu prema potpunom prepuštanju lokalnom ambijentu drži još jedino prepoznatljivi rukopis zagrebačke škole arhitekture, koji se očituje u proporcioniranju pročelja i volumena. Ovaj oblik gradnje kuća za odmor uz more služi nam kao putokaz prema arhitekturi koja zaobilazi konfekcijske turističke doživljaje i usmjerava nas prema suzdržanoj gradnji, u kojoj prvenstvo ostvaruju vrijednosti zatečenog prostora, prirodnog ambijenta i zajedništva.

O projektu (tekst autora):

Tudorovica, toponim veloluškog zaljeva, vala i hum, mjesto je mijene gdje ona pod putanjom sunca otvara, u sebe uvedene uz to još i otokom Ošjakom suspregnute, prostor, more, nebo, reljef, u obzor beskraja razapetog od Sušca do Biševa. Noću, ona rastvara fluid totala, svod iluminiran britkim kristalom, jasnoćom ekliptike, mijenama i mijenama boja izlaza i zalaza mjeseca.

Megaron je znan kao arhetip Mediterana ukotvljen u toposu, ali postoji i kao prostorija zaklona u tami podno prostranstva radijacije svjetla i topline. Spiritus loci pamti i mentalitet žitelja otočana i strategiju opstanka na otoku u dubokom zaljevu – naglu transformaciju zaštite u dominaciju.

Stereotomija arhetipa se transformira. Ambivalentna mijena silnicama prostora i trajektorijama terena ujedno ekspandira-implodira areal mjesta i nutrinu kuće. 

Os od mora i svjetla Y, već zaustavljena humom Tudorovice, obujam horizonta uvodi u jezgru–boravke. Arija izvanjskog kao kadenca usisana je u prostornost unutarnjeg. Pokrov stare gradnje postaje položaj kontrole stapanja dnevnih X-Yona i Z-noćnih totala na terasi boravaka. X-evi mimikrijom reljefa služeće prostorije uvlače u cjelinu.

Povezuju se elementi graditeljske tvorbe-membrane, međuprostori, putanje unutarnje i izvanjske, kale, okulari, loggie, vrata i prozori, otvori/slike, terase, dvori, suhozidi, aule, skalinade, promenade i belvederi…- s reljefom maslinika danog sloja biosfere.  

Gradilište aktivira materičnost, proces poetizira ono znano lokalnim majstorima. Ne rez, već  prisojna ovojnica taktilne žbuke 'mujare' mijenja saturacije svjetla u toplini terracotte. Unutrašnjost pak osojna je, kadrirana mijenama škura-zaslona i iluminirana malim intimnim prijateljima doma arhitekata, objektima-tijelima svjetla bliskih im autora.