Vlado Mattioni jedinstven je protagonist hrvatske kulturne scene čija je djelatnost u isto vrijeme vrlo individualna ali i usmjerena prema otvaranju novih horizonta kako za struku tako i za širu društvenu zajednicu. Doprinos Vlade Mattionija treba sagledati u rasponu njegovih interesa i sposobnosti amalgamiranja različitih disciplina i područja djelovanja pri čemu njegov osebujni rad ostaje koncentriran na odista bitne teme koje često znaju ostati izvan kadra površnog promatranja glavnih strujanja kulture.Educiran kao arhitekt, od 1975 do 1990 Vlado Mattioni sa svojim partnerom Ratomirom Kulićem provodi projekt Verbumprogram i aktivni je protagonist živahne Jugoslavenske neo/post-avangardne konceptualne «nove umjetničke prakse». Teorijski visokoartikuliran Verbumprogram je bio «post-artistički i pred-znanstveni fenomen»..Dolaskom u Zagreb početkom devedesetih, Mattioni na arhitektonskoj scenu uvodi metodu analize utemeljenu u povezivanju strukovnog, kulturnog i opće-društvenog konteksta što mu omogućuje anticipaciju i kritiku promjena koju će donijeti novi ekonomsko-politički poredak. Pri tome Mattioni ističe temeljni pomak u urbanističkom planiranju od forme prema programu. Svoju aktivnost na osmišljavanju i zagovaranju suvremenih urbanističkih strategija u kojima će tema artikulacije i baratanja javnom domenom ostati središnjom kritičkom točkom Mattioni razvija u organizaciji serije simpozija Okviri Metropole 1995.-99. Na sličnom tragu su bile postavljene i druge Mattionijeve inicijative poput instaliranja popularno zvane Dječje sobe, think-tanka u sklopu Gradskog zavada za planiranje razvoja Grada Zagreba, sudjelovanja u brojim seminarima te 2001. pokretanja prvog hrvatskog on-line e-zinea za probleme arhitekture, urbanizma i srodnih disciplina. Sve te akcije bazirane su na suradništvu, multidisciplinarnosti, otvorenosti diskursa, intelektualnoj gibljivosti. Tim strategijama i taktikama se urbanistička struka trebala pripremiti na aktivno sudjelovanje u radikalnim promjenama u izgrađenom okolišu koje su uslijedile u 21. stoljeću. Post-tranzicijsku urbanu kakofoniju Mattioni zamjećuje u koncepcijom jedinstvenoj knjizi «Zagreb se mijenja» iz 2003. Knjiga kroz format boogazina opisuje situaciju koju, prema Mattioniju, karakterizira proces samoorganizacije i pragmatične logike slijeđenja interesa kapitala. Nakon 2000. Mattionijeva produkcija knjiga koje piše ili uređuje te uglavnom sam i dizajnira dostiže visoki ritam, dok se za javljanje u periodici odlučuje samo u onim prilikama kada poput intelektualnog sladokusca osjeća da ga poneka tema posebno motivira za esejistički pristup. No njegov afiniteti svrstavaju ga među angažirane intelektualce koji dokazuju da se o gradogradnji može misliti artikulirano i uz odbijanje neprincipijelnosti. Mattioni se s jednakom predanošću i uvjerljivošću bavi raznim, no brižljivo odabranim temama koje se u najvećem dijelu presijecaju u fenomenu urbanosti kojeg Mattioni problematizira kao asemblaž umjetničkih praksi, politike, arhitekture, svakodnevice… Istovremeno osjetljiv za društvenu stvarnost i za sofisticirane kulturne teme, Mattioni je dragocjeni kulturni radnik i elokventni tumač hrvatske arhitektonske i urbanističke problematike.Maroje Mrduljaš