Ovogodišnji likovni laureati su Zlatko Bourek za životno djelo, Danko Friščić i Davor Mezak za izložbu Brod luđaka održanu u Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb te Vojin Hraste za mladog umjetnika.
Odbor za dodjelu likovnih nagrada činili su Peruško Bogdanić, Zlatan Vrkljan, Božica Dea Matasić, Robert Šimrak i Ivona Jurić.
Gradska skupština Grada Zagreba pokrovitelj je nagradama HDLU od 1995. godine.
DETALJNIJE O NAGRAĐENIMA
Likovna nagrada za životno djelo:
ZLATKO BOUREK
Zlatko Bourek rođen je 1929. godine u Požegi. Akademski je kipar, režiser, autor crtanih i igranih filmova. Godine 1955. diplomirao je kiparstvo i slikarstvo na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu (prof. Kosta Angeli Radovani). Grafičke radove prvi puta izlaže 1959. godine, a prve slike počinje izlagati 1963. godine. U svojoj karijeri ostvario je brojne samostalne izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih je zadnja bila ovogodišnja retrospektiva u Modernoj galeriji, Zagreb. Godine 2010. postaje redoviti član HAZU. Živi i radi u Zagrebu.
«Raznovrsno i višedisciplinarno likovno djelo Zlatka Boureka impresivno je količinom i dometima. Kažemo li da ono predstavlja „čvrstu točku“ figurativnog izraza i imaginativne slobode u hrvatskom slikarstvu i kiparstvu posljednjih pola stoljeća – i više! – u opasnosti smo da previdimo dinamiku njegova kretanja kroz razne medije i stvaralačke izazove, da iznevjerimo istinu kretanja njegova opusa, što je poput ponornice povremeno izmicao iz prostora galerijsko-muzejske prezentacije da bi potom intenzivno i na velika vrata prodirao u javnost dokazujući iznimnu vitalnost i motiviranost viđenja i djelovanja.
Nedavna retrospektivna izložba zaokružila je uglavnom slikarsku dionicu Bourekova rada, ostavljajući nam da u sjećanju i mislima dopunimo njegov kreativni saldo različitim rezultatima na području skulpture i crteža, kazališta i filma (da u pojedinačne tehnike ne ulazimo). Ali i sama slikarska Bourekova parcela dovoljna je da posvjedoči bujnost njegove mašte i virtuozitet njegova izvođenja, originalnost njegova univerzuma i neravnodušnost njegova svjedočenja. Zlatko Bourek je tvorac specifičnog i koherentnog mikrokozmosa uspomena i doživljaja, rapsod urbanih i ruralnih epizoda zavičajne Slavonije, evokator vedrih i raspusnih, kao i turobnih i melakoničnih zbivanja novije povijesti, veliki kombinator zapamćenih i izmišljenih zgoda, prizemnih i krilatih bića, svjesnih i podsvjesnih slojeva. Njegovo umijeće i njegova umjetnost amalgamirali su bitne komponente „maloga starinskog svijeta“, obasjanoga pak ironijom modernističke geste i predstavljenoga s humorom intelektualne distance.
Rođen 1929. u Slavonskoj Požegi, a školovan najprije u Osijeku čitavoga je života ostao vjeran nekim prvotnim vizijama i iskustvima. Ali i studij na kratkotrajnoj, a posebno zaslužnoj i neprežaljenoj, Akademiji primijenjenih umjetnosti dao mu je mnoge stvaralačke poticaje – a ne samo tehnička znanja i vještine. Naime, uz Kostu Angelija Radovanija (kod njega je diplomirao skulpturu) i Željka Hegedušića, Ernesta Tomaševića i Branku Kristijanović (Frangeš, Hegedušić) vrlo je rano usmjeren prema europskim vrijednostima i univerzalnim kriterijima, prema vezanosti oblikovanja i životne prakse. I sam je međutim, još u ranoj mladosti, bio sklon umjetnicima iz srednjoeuropskoga okružja, slikarima kompleksne zbilje novih vremena. Formiranje u poticajnoj sredini spomenute Akademije, uz druženje s darovitim kolegama iz istoga kruga, znatno mu je olakšalo da prebrodi dvojbe oko tradicije i modernizma, da se ne zaplete u konfrontaciju tzv. Apstrakcije i figuracije, nego da suvereno i smjelo krene vlastitim putem višestrukog sintetiziranja domaće i inozemne baštine, a jednako opuštenog i samostalnog realiziranja vlastite nekondicionirane i neumorne fantazije.
Djelo Zlatka Boureka čini čast cjelokupnoj hrvatskoj kulturi, obogaćuje domaći „imaginarni muzej“ prepoznatljivom osobnom stilistikom i gotovo neukrotivom inventivnošću, a vrlo je određeno prisutno i afirmirano također u međunarodnim razmjerima. Uz postojeća brojna vrijednosna apostrofiranja i nagrade zasluženo će ponijeti i Nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za životno djelo, kao drago i dobrodošlo priznanje iz cehovskog ambijenta i kolegijalnog okruženja, kao opravdanu zahvalnost za reprezentativno djelo i kontinuirano živo i temperamentno djelovanje.»
Tonko Maroević
Likovna nagrada za najbolju izložbu:
DAVOR MEZAK I DANKO FRIŠČIĆ, Brod luđaka, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
Davor Mezak je rođen 1968. u Zagrebu. Završio je Školu primjenjene umjetnosti u Zagrebu, a na zagrebačkoj ALU diplomirao je 1995.u klasi prof Ante Kuduza. Od 1992. redovno izlaže na izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Izlagao je na više od 100 skupnih i 20 samostalnih izložbi. Bavi se slikarstvom, video artom, instalacijama, fotografijom, restauracijom i dizajnom. Izbor izložbi: Ludwig Forum Recall byblos, Innovation 93 Manchester, ISEA 96 Rotterdam, Interfilm festival Reference to difference Berlin, Kaapelitehdans – Cable factory Helsinki, MM centre Kibla MKC Maribor, Biennale Torino 97, Biennale Mediterranean Alexandria, Interstanding 2 Tartu Estonia, The world will never be the same again, Loods 6 PHOTO Biennale Amsterdam, Croatian experimental film and video Millennium centre New York.
Danko Friščić je rođen 1970. U Zagrebu. Diplomirao je Slikarstvo na ALU u Zagrebu 1997. u klasi prof. Đure Sedera. Izlagao je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (Rim, Firenca,Torino, Beč, Paris, Amsterdam, Berlin, Prag, Budimpešta, Istanbul, Ankara,…). Studijski je boravio u Cite International des Beaux Arts u Parizu i na Likovnoj Akademiji u Pragu. Dobitnik je više nagrada za svoj rad, a djela mu se nalaze u mnogim privatnim i institucionalnim zbirkama i kolekcijama. Uz slikarstvo, svoj opus proširio je kroz medije fotografije, videa, instalacije, akcije i preformansa. Trenutno je zaposlen kao docent pri Slikarskoj katedri na ALU u Zagrebu.
«Izložba Brod luđaka tandema Mezak/Friščić trilogija je koju čine djela Splav Meduze, Gundulićev san i Kum nastala u razdoblju od nekoliko godina, kojom umjetnici potvrđuju poziciju svojevrsnih «otpadnika» iz glavnih tokova hrvatske suvremene umjetnosti. Svoju poziciju, izvan dominantnih umjetničkih tokova obilježenih praksama temeljenim na neokonceptualističkom angažmanu i propitivanju društvene stvarnosti s jedne strane, ili na različitim prizivima slikarskih akademizama s druge strane, oni su pronašli u još otvorenom (prema Baudrillardu, bez značenja praznom, ali vrijednom istraživanja) prostoru postmodernističkog postupka citatnosti, u estetici ružnog, kiča i tresha, oslanjajući se na kulturološki i antropološki talog povijesti i kulture zapadnog civilizacijskog kruga.
Nastali kao performansi za kameru, videa i fotografije na ovoj izložbi režirana su scenska uprizorenja i stvarni događaji, koji svoj izvor nalaze u tri motiva iz povijesti vizualne i filmske umjetnosti: Bukovčevom „Gundulićevu snu“, Gericaultovoj „Splavi Meduze“ i filmu „Kum“ F. F. Coppole. Snimljeni su u neuobičajenim ambijentima, ikoničkim prostorima naše stvarnosti kao što je zagrebačko smetlište Jakuševac ili bazen tajkunske vile na Zelengaju, koji su uz treš, camp i ikonoklastičku estetiku koju ovaj umjetnički tandem prakticira, osigurali snažnu refleksiju upravo na aktualne fenomene iz našeg javnog života. Otvorili su niz dihotomnih tema kao što su ekologija-ekonomija, brutalnost-erotičnost, nasilje-ljubav, eros-tanatos, iznimno važna pitanja za razumijevanje stvarnosti i faktora koji je definiraju.»
Tihomir Milovac iz predgovora izložbe
Likovna nagrada mladom umjetniku:
VOJIN HRASTE
Vojin Hraste rođen je 1981. u Šibeniku. 2006. g diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Slavomira Drinkovića. Radio je kao suradnik u nastavi na ALU u Zagrebu, a od 2007. do 2011. kao asistent na katedri za kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Od 2011. radi kao asistent na kiparskom odsjeku na ALU u Zagrebu. 2008. Trenutno pohađa poslijediplomski doktorski studij na ALU u Zagrebu.
«Hraste je jedan od najaktivnijih i najzanimljivijih umjetnika svoje generacije. Iza njega je već čitav niz samostalnih i skupnih izložbi, realiziranih javnih radova, scenografija za Teatar ITD u Zagrebu i više značajnih nagrada. Od strane stručne javnosti osobito su zapaženi projekt ‘Arnold’ u Galeriji SC u Zagrebu, zatim izložbe u Galeriji sv. Krševana u Šibeniku, u Podrumima Dioklecijanove palače u Splitu te nastupi na trijenalima hrvatskog kiparstva.
Njegovi radovi, najčešće prostorne instalacije sa jasno naglašenim kiparskim elementima, jasno komuniciraju poruku autora kao istraživača stvarnog, koji svojim nastojanjima u materijalu aktivno participira u društvenoj zbilji. Hraste kroz svoje ponekad naglašeno melankolične radove propituje poziciju kipara odnosno onoga na što je pojam kipara sveden u suvremenom hrvatskom društvu. Željno iščekujemo sljedeće radove ovog intrigantnog mladog umjetnika.»