Riskantna zadaća Ante KuzmanićaGodišnja nagrada Viktor Kovačić 1995. pripala je splitskom arhitektu Anti Kuzmaniću za zgradu Samostana sestara milosrđa u SplituNagrada je to projektantu koji se svojim recentnim realizacijama nametnuo kao autor koji neprijeporno označuje prvu polovicu devedesetih u arhitektonskoj produkciji splitskog kruga. Svjedoče o tome i nagrade kojima je struka popratila gotovo svaku od njegovih posljednjih kreacija: nagrada zagrebačkog salona za osnovnu školu u Stobreču pokraj Splita 1994. godine; najuži izbor za nagradu za stambenu arhitekturu Drago Galić UHA-e za stambenu zgradu u Omišu 1995. te konačno het-trik ove godine s prestižnim Viktorom Kovačićem.Ovako visoki plasmani gotovo moraju iznenaditi u okolnostima „sušne“ splitske gradogradnje posljednjih godina, koju – izuzevši „divlju gradnju“- sačinjavaju u prvom redu veliki infrastrukturni zahvati (zaobilaznica, kanalizacijski kolektor…), a u segmentu „arhitekture u užem smislu“ tek brojni interijeri poslovnih i ugostiteljskih objekata, kojima se u uvjetima nedostatka investicija bilo koje druge vrste mahom posvetila većina splitskih autora. Uvijek u matici graditeljskih strujanja, uključen u pregnuća matične tvrtke na potezu od Zagreba do Dubrovnika, od Splita do Mostara, Kuzmanić je permanentno nazočan i gotovo neizbježan kako u arhitektonskim natječajima (zgrada hrvatske vlade u Zagrebu, športski kompleks u Sinju, katedrala u Mostaru) tako i u samoinicijativnim arhitektonskim viđenjima pojedinih splitskih mikro-lokacija (gradsko kupalište Bačvice) te u konačnim izvedbama (Zračna luka Dubrovnik). U okolnostima tako visokog intenziteta vrsne igre, nagrade – kao i golovi – stalno vise u zraku.Ovogodišnje žiriranje za „Viktora Kovačića“, našavši se pred dvije realizacije koje gotovo ravnopravno konkuriraju za najviše plasmane, kako za Kovačića, tako i za „Vladimira Nazora“, odlučilo se, možemo samo pretpostaviti, za „podjelu bodova“ kako nijedna od te dvije vrsne zgrade ne bi ostala bez nagrade. Pritom, Kuzmanić je dobio i određenu „zadovoljštinu“ za nagradu koja mu je lani bila najprije dodijeljena, a kasnije u konačnom raspletu ipak skinuta s vrha viljuške.Nova velika crvena kuća na Dobrome može se smatrati poželjnom, ali istovremeno i nezahvalnom projektantskom zadaćom; locirana je na području Dobroge, nekadašnjega težačkog gradskog predgrađa, što je posljednjih pedesetak godina besciljno glavinjalo između raznorodnih, pa često i oprečnih urbanističkih sagledavanja. Jedina konstanta svih tih planova i realizacija jest razvidna činjenica da su u pravilu odmah nakon donošenja nekog plana uslijedile izvedbe koje su taj plan radikalno negirale. Graditi, dakle, čitav kompleks zgrada samostana, a da prethodno Grad nije do kraja domislio urbanizam šire zone, uistinu se može smatrati riskantnom zadaćom, tim više što se ta zona danas doživljava kao konglomerat nasumice razbacanih graditeljskih intervencija.U takvu neveselu scenografiju „sletjela“ je crvena Kuzmanićeva kuća, dobivši zadaću da zajedno s druga dva nova velika samostana u neposrednoj blizini (franjevački samostan Gospe od zdravlja te samostan Sestara milosrdnica u Bribirskoj ulici) razriješi većinu dilema urbanizma na Dobrome.Miće Gamulin ovako će prokomentirati najnoviju Kuzmanićevu realizaciju: „Ante Kuzmanić svoju poetičnost gradi konfrontacijom kamena i crveno bojanoga masivnog betonskog zida. Kosi betonski zid, koji je utonuo u stup bez kapitela, zapravo je prvi arhitektonski demonstracijski element koji možemo prepoznati u splitskoj sredini. Gotovo neprimjetan detalj arhitekture devedesetih godina odstupa od naše graditeljske prakse, ali signalizira estetiku koja danas svijet, pogotovo onaj bogati, najviše zanima.“Nedvojbeno jest da je Kuzmanić na postavljena pitanja pomirbe istovremeno zahtijevane introvertiranosti i ekstrovertiranosti ansambla te povezivanja postojeće i nove zgrade pronašao hrabre i autorski snažno obojene odgovore. Darovan Tušek za ČIP