Prvi pogled na neke kuće jasno kaže kako njihovi arhitekti ne pristupaju rješenju zadatka gotovim oblicima iz vlastite ili tuđe biblioteke, nego stvaraju svaki put iznova novo djelo koristeći svoje znanje, vještinu i iskustvo kako za svoje tako i za opće dobro. Kada uz to pitanje konteksta početkom projektiranja promišljaju analizom građe, to jest zatečenim stanjem same lokacije, te iz toga stvore stil, kao vlastiti doprinos kontekstu, rezultat je zgrada koja posve pripada okolišu ne zbog uporabe poznatog oblika odjevenog u “novo ruho”, nego zbog reinterpretacije postojećeg i programom zadanog, stilom koliko općim i kontekstualnim, toliko osobnim i osebujnim. Tako nastala zgrada zajedno s vanjskim prostorima ne pripada više samo franjevcima i hodočasnicima, nego je društveni prostor svakodnevnog življenja.