E V O L U C I J A

„Znam da koliko god je prostranstvo života na površini, u širini, toliko ga ima u dubini, tako da su nevidljive i skrivene mogućnosti života bezbroj miliona puta veće od onih koje vidimo na površini. Jedino tako je moguće podnijeti život i misao o smrti.“

Ivo Andrić

Izložbom „Evolucija“ Dražen Pejković nastavlja istraživanja unutar svog umjetničkog projekta kodnog naziva „Genesis“ („Postanak“ op.a.). Projekt je zamišljen kao ciklus od šest dijelova / izložbi tijekom šest godina od kojih je ovo peta u nizu (Virusi 2013., Mreže 2014., Mikroni 2015., Mutacije 2016., Evolucija 2017., Kloniranje 2018.). U konačnici 2019. slijedi rekapitulacija na završnoj izložbi Genesis koja će obuhvatiti sva prethodna autorova nastojanja. Konceptualno polazište je reinterpretacija najstarije dogme u ljudskoj povijesti – dogme o postanku, jer kako i sam autor piše najstarija pitanja na koja kroz cjelokupnu povijest pokušavamo dati odgovor su: „Kako smo nastali?, Koja je naša uloga na Zemlji?, Kako je nastao i što je Svemir?, Koja je pozicija čovjeka u njemu?“[1] Najstarije pokušaje odgovora na ta pitanja nalazimo u „svetim knjigama“: akadsko / babilonskim epovima Atrahasis i Epu o Gilgamešu, židovskoj Tori i kršćanskoj Bibliji. Na temelju teorija koje su nakon tih povijesnih tekstova iznjedrili Isaac Newton, Albert Einstein i Stephen Hawking odgovor na pitanje o postanku Svemira definiran je teorijom Velikog praska prema kojoj je Svemir nastao iz točke beskonačnog pritiska i gustoće – singularnosti iz koje se stalno širi (i sada dok pišem) brzinom od 850 km u sekundi. Ipak i dalje ostaje otvoreno pitanje: „Kako je nastala točka beskonačnog pritiska i gustoće iz koje je nastao Svemir?“ Do tog odgovora (a možda i nakon njega) kršćanski, islamistički, hinduistički, budistički, šintoistički i drugi teološki i teozofski svjetonazori i dalje će snažno utjecati na razvoj ljudskog društva. U svijetu značajnih umjetničkih angažmana (a u kontekstu prethodno napisanog) svakako valja spomenuti čuvenu tezu Kazimira Maljeviča iz oko 1915. godine: „Ja sam početak – kad kažem ja, podrazumijevam čovjeka“[2] na koju se Pejković referira reinterpretacijom: „U početku su bile čestice“.[3] I eto nas opet na početku. Za detaljnu analizu Pejkovićevih promišljanja i njihovih opredmećivanja bilo bi potrebno puno više prostora nego što ga nudi predgovor kataloga jedne izložbe u nizu. Svakako ono što ovog arhitekta respektabilnog životopisa i njegov rad krasi jesu sljedeće osobine: interdisciplinarnost u pristupu i intermedijalnost u realizaciji, težnja što širem uvidu i što raznovrsnijem prikazu vlastitih istraživanja i spoznaja; dinamičnost i procesualnost kao okosnica (kičma) života koji istražuje u polju vizualnih umjetnosti; ludizam, odnosno zainteresiranost iskazana kroz igru modelima, arhetipskim slikama i postulatima – dogmama; humanost izražena ustrajnim višegodišnjim altruističnim kretanjem ka idealu usprkos maloj vjerojatnosti njegovog potpunog ostvarivanja. Formalno gledajući Pejković je u svojim realizacijama na tragu strukturalističkim promišljanjima koja: „(1) umjetničko djelo promatraju kao model elemenata i njihovih odnosa; (2) umjetnost definiraju kao sistem odnosa koji određuju i uvjetuju značenja, izgled, materijalnu strukturu djela, tj. djelo je funkcija cjeline kojoj pripada; (3) umjetnički postupak zasniva se na formalnim postupcima stvaranja djela povezivanjem elemenata u poredak (likovnih, vizualnih, prostornih, prostorno-vremenskih, znakovnih) odnosa tj. postupak stvaranja naziva se strukturiranje djela, jer djelo nije homogeno i cjelovito nego struktura (povezanost) diskretnih elemenata koji svoja pojedinačna svojstva podređuju zakonima cjeline.“(4)

Toni Horvatić

[1] preuzeto iz prepiske s autorom vođene tijekom siječnja 2017.

[2] Kazimir Maljevič, Suprematizam-Bespredmetnost, Studentski izdavački centar UKSSO, Beograd 1980.

[3] Ibid. (1)

[4] Miško Šuvaković, Strukturalizam, Pojmovnik suvremene umjetnosti; Horetzky, Zagreb; Vlees & Beton, Ghent; 2005.