Ovo djelo dobro ocrtava trenutak hrvatske arhitekture, da mlađa generacija još nije stasala, te da zreli stvaraoci, poput Kovačića i Duplančića, još uvijek prednjače. Kovačićeva kuća je značajno nastojanje da se u poplavi tajkunskih eskapada, luksuz protumači na jedan kultiviraniji način. Počevši od tretiranja vanjskih djelova objekta, Kovačić jasno pokazuje kako se „gradi parcela“, sukladno mediteranskoj tradiciji kultiviranja okućnice. U doba naglašene potrošnje, ubrzane digestije, inscenacija „hiperrealnosti“ i tehnološkog „tour de force“ u sferi komunikacija i sofisticirane opreme za domaćinstvo, kovačićevska laid back arhitektura predstavlja oazu i osvježenje. U ovoj kući još uvijek treba postojati pisaća mašina! „Unplugged“ pristup, kojeg autor gaji u nizu svojih projekata, jedna je od inačica kojom bismo mogli sustavno promovirati i naš turizam – barem kao jednu od alternativa. Slijedom toga „prostori za pijanstvo“ paradigma su dalmatinskog hedonizma, kojeg Kovačić strašću poznavaoca i protagonista tumači i uvijek iznova formulira u svojim kućama. Prostorni koncept moguće je pratiti kroz parove – otvoreno/zatvoreno, nisko/visoko, svijetlo/tamno, toplo/hladno, tvrdo/meko, mokro/suho, pri čemu nastaju situacije u kojima suprotnosti još više dolaze do izražaja. Ujedno i tradicionalne kvalitete mediteranskog načina življenja, kao prožimanje unutrašnjeg i vanjskog, bivaju znalački iskorištene. Uvjerljiv je odnos cjeline, sekvenci i detalja. Oblikovanje stupa kojim Kovačić strukturira (uglavnom) pretprostore, nastavak je kanona kojeg susrećemo već u hvarskom restoranu „Hanibal“ i potvrđuje autorovu angažiranost na nivou pojedinosti. Primjena materijala je poznata Kovačićeva tema, te i u ovom Mediteranu, ali koja biva tek sporadično primijenjena. Kod Kovačića pak gradacija osvjetljenja, te uporaba sjene ima središnje mjesto. Interieur se doima ponešto predovršenim, s prizvukom hotelskih prostora, ali nedostatnu udomaćenost treba, vjerojatno, pripisati i fotografijama, načinjenim netom po svršetku gradnje. Dosljedni modernizam, podržan refleksom bazena, vraća nas malo unazad, u doba kalifornijskih „Case Study Houses“ i asocijacije prizivaju ležaljke uz bazen pred Neutrinim kućama. Pitanje primjerenosti korištenja vokabulara i sintakse pedesetih ili sedamdesetih, Kovačić, čini se, ostavlja otvorenim. Predloženom nagradom Stručni savjet prepoznajući vrijednost arhitektonskog djela Vile Stupalo kao „klasni primjer kasne moderne“ daje poticaj arhitektu Kovačiću, nipošto u smjeru rezimiranja, već naprotiv prema novoj fazi stvaralaštva, u skladu s renomeom i iskustvom, koju svi s nestrpljenjem očekujemo.