Nagrada ‘Bernardo Bernardi’ – razgovor s Emilom Jurcanom

Emil Jurcan je arhitekt, teoretičar i kritičar arhitekture s iskustvom djelovanja u različitim kolektivima poput Pulske grupe i zadruge Praksa, čiji je suosnivač. Vanjski je suradnik Urbanih studija pri Sveučilištu u Rijeci, doktorant Sveučilišta u Ljubljani i suurednik edicije Dobrolet za teoriju arhitekture.

UHA: Protekla godina, osobito pitanje rezultata obnove nakon potresa, još jednom je ukazala na sve političke i organizacijske probleme u gospodarenju prostorom koji su potakli kritike zbog neučinkovitosti sustava. Što je danas najveća zapreka na putu do uspješne realizacije?

EJ: Mislim da su birokratski problemi i neučinkoviti sustav samo posljedica jedne dublje problematike, a nju bi općenito opisao kao malodušnost. Izgleda da su tek sada vidljive posljedice pandemije, lock-downa, potresa, rata na tlu Europe, ali i dugotrajnijih procesa neokolonijalne europske politike na Balkanu. Doktrina šoka, kako Naomi Klein naziva današnju politiku, ima za posljedicu nagomilano stanje traume koja se manifestira s godinama zakašnjenja. Čini mi se da je ta akumulirana kolektivna trauma zapravo najveća zapreka. Kako naručiteljima i korisnicima arhitekture, tako i nama koji bi trebali biti njeni stvaraoci. Opravdan strah od budućnosti, nesigurnost u donošenju odluka, nedostatak smjelosti i duha, tu vidim svu grotesknost današnje arhitektonske produkcije.

UHA: Digitalne tehnologije, umrežavanje, umjetna inteligencija – sve su češće rasprave o automatizacijama ne samo radnih procesa, već i kreativnih postupaka, kao i predviđanja da će brojna zanimanja postati suvišna. Koja je uloga arhitekta u budućnosti?

EJ: Digitalni alati komunikacije, pa tako i kreativnog procesa, već su duže vrijeme snažna i dominantna odlika našeg vremena, pa tako i arhitektonske produkcije. Uzmimo za primjer zahtjeve za fleksibilnošću ili privremenošću, nečeg što volim nazivati architecture without commitment. To su odlike jedne digitalizirane paradigme u kojoj je sirovi betonski zid isuviše obvezujući, daleko više od ekrana ili RGB rasvjete. Međutim niti takvo automatizirano, informatičko doba ne može izmijeniti ljudsku fiziologiju, a ona je u svojoj suštini osjetilna, pa tako i taktilna, te, što je možda još važnije, socijalna i zavisna od drugih ljudskih individua, njihovoga tjelesnog prisustva. Tako da uopće ne vidim mogućnost da arhitektonska praksa postane suvišna u takvom okruženju. Upravo suprotno, kako svaka akcija proizvodi svoju reakciju, tako i razvoj artificijelnoga digitalnog svijeta pojačava potrebu za neposrednim fizičkim ambijentom.

UHA: Javno dostupni prostori su prostori koji imaju priliku likovno odgojiti nove generacije, generacije koje odrastaju u dvodimenzionalnom svijetu uređenih fotografija na društvenim mrežama. Kako gledate na tu odgovornost?

EJ: Dvodimenzionalni vizualni svijet digitalnih sadržaja stvara ujedno i potrebu za svojom suprotnošću. Kao u jednoj vječitoj dijalektičkoj igri. Kao što sam natuknuo u prethodnom odgovoru, mislim da se danas pred arhitekturom otvara jedno zanimljivo polje kreacije, a to je da joj upravo taj kontrast nudi mogućnost da postane još taktilnija, još manje vizualna, snažnija u svojoj fizičkoj pojavnosti. Drugim riječima, sve ono što digitalni svijet ne može pružiti. Jer nema potrebe bezuspješno natjecati se s atrakcijama digitalnog svijeta. Na neki način se taj svijet oslobađa vizualnih zahtjeva. Arhitektura budućnosti tako može postati divlja i sirova, može pozivati na konflikt, na prigušno postojanje obveze.

UHA: Minimalne intervencije koje djeluju kao da su nastale bez mnogo truda obično iza sebe nose puno pažljivo odrađenih tehničkih rješenja. Je li tako bilo i ovaj put i koliko je zahtjevna jednostavna gradnja u kontekstu potreba 21. stoljeća?

EJ: Izrada projekta rekonstrukcije Malog rimskog kazališta u Puli trajala je punih deset godina. To je jedinstvena i možda neponovljiva prilika da se arhitektura doista projektira sporo. Jer vremenska komponenta u projektiranju potrebna je ne da bi se građevini nešto nadodalo, već upravo suprotno, da joj se oduzmu svi viškovi, da se tehnička rješenja pojednostave i pročiste, da svaki element sjedne na svoje mjesto. Za to je potrebno vrijeme, a današnja ga arhitektura nažalost nema. Pravo arhitekture da bude spora, što je njena imanentna karakteristika, u potrošačkom je kapitalizmu ozbiljno osporeno. Zato me afinitet u projektiranju odveo bliže obnovama baštine i kulturnog dobra, a dalje od novogradnje. Jer mi se čini da je u tom statusu kulturnog dobra, te preživjele aure oko materijalnih predmeta današnjice, još možda posljednje utočište sporosti. Ona se još samo tu tolerira, u svrhu kulturne reprezentacije. Ili jednostavnije rečeno – ideologije.

UHA: Koja biste arhitektonska ostvarenja u Hrvatskoj i u svijetu, nastala u posljednjih pet godina, istaknuli kao posebno vrijedna djela koja su vas se dojmila i nadahnula vas?

EJ: Djelo koje me posebno inspirira u posljednje vrijeme ono je arhitektice Francesce Torzo. Autorica se najviše proslavila svojim iznimnim projektom obnove galerije Z33 u Hasseltu, a predivno mi je kako sama taksativno rasčlanjuje taj svoj rad: 3 godine istraživanja, 68 uzoraka boje opeke, 20 uzoraka žbuke, 103 tipova opeke, 34 000 opeka, 5 mm pomaka, 3 mm tolerancije, 2 osobe na izradi opeka, 5 osoba na gradnji fasade i (skoro) beskonačno crteža. Riječ je o suvremenom ostvarenju koje možda najbolje opisuje ono što sam pokušao izraziti u ovome tekstu – potrebu arhitekture da bude spora, da bude eksperimentalna, da se oslanja na vlastitu materijalnost, da nudi realnost koja se ne može reducirati na dvodimenzionalni vizualni podražaj.

UHA: Koji je dio procesa projektiranja iz kojeg kao projektant crpite kreativnu energiju? Je li to prvi susret s parcelom, razgovor s korisnikom, dodir s materijalom ili nešto posve nevezano uz uobičajene parametre kojima oblikujemo prostor?

EJ: Prvi i osnovni korak, na koji se često vraćam prilikom projektiranja, jest ambijent, okoliš, kontekst, polje unutar kojega se arhitektonska gesta odvija. Ono zna biti puno veće od same parcele, a zna obuhvaćati prirodne uvjete, kako vidljive tako i nevidljive poput, primjerice, vjetra, ali i kulturne uvjete, podjednako povijesne i društvene. Apsolutno vjerujem u kontekst, u njegovo pažljivo čitanje, i u arhitekturu koja ne mora sebe nužno nametnuti. Ponekad je kreativan čin za koji je potrebno najviše energije onaj da se ne napravi ništa, da ambijent ostane kakav je. I to smatram arhitektonskom ili umjetničkom kreacijom. Ponekad je potrebno samo popraviti nešto, dodati dio koji nedostaje. Nije nužno da iz tog čina progovara eksplicitni autorski ego, neke intervencije mogu ostati u tišini vremenskog slijeda, kao u arhitekturi nepoznatih autora koji se izmjenjuju tijekom povijest na istoj građevini. Bliže Rudofskyiju, a dalje od Brunelleschija.

Pitanja sastavila Divna Antičević.

Autor: Emil Jurcan

Ured: Studio Emil Jurcan

Projektni tim: Marko Martinčić mlađi (konstrukcija), Dean Skira (rasvjeta), Đeni Gobić Bravar (restauracija), Nataša Nefat (konzervacija), Silvana Petešić (arheologija)

Suradnici: Aleksandar Ćelović, Helena Sterpin (arhitektura)

Fotografije: Bosnić+Dorotić

Investitor: Arheološki muzej Istre

Izvođači: Ingrad d.o.o., Kapitel d.o.o.

Lokacija: Pula, Carrarina 2