Zanimljiva je činjenica da se savršenstvo svijeta ne temelji na jednoobraznosti, već na dvojnosti: Kinezi su to genijalno shvatili znakom yina i yanga kao simbolima opreke među kojima uvijek postoji razdoblje mijene koja omogućuje kontinuitet u evoluciji i involuciji. Stari Egipćani su zapisali: „ Ja sam jedno što postaje Dvoje.“ Budućnost čovječanstva ovisi o spoznaji temeljenoj na pozitivu i negativu kompjutorskog naboja. Život je simbioza muškog i ženskog. Znači li to da savršenstvo arhitekture trebamo tražiti i nalaziti u istovjetnoj dihotomiji? Arhitektonika Miroslava Begovića može se interpretirati na različite načine, no cijeneći prastaru mudrost, zakonitost prirode i razvoj spoznaje, čini se da bi bilo uputno na tom tragu razmotriti Begovićevu arhitekturu. Projekt Moderne galerije u Zagrebu (diplomski rad) maljevičevski je reduciran na dvije duge horizontalne plohe različitih širina koje razdvaja tek uska ostakljena traka, a realizirana Galerija primitivne umjetnosti u Hlebinama srodna je ruralnoj arhitekturi podravskog sela. Projekt revitalizacije bloka Tkalčićeva ulica – Radićeva ulica – Krvavi most u Zagrebu janusovski je projekt s dva lica od kojih jedno (staračko) izražava brižnu pažnju za svaki detalj povijesne baštine, a drugo (mladenačko) karakterizira samosvojnost suvremenih oblika. Projekti obnove robnih kuća (Vartkes u Zagrebu i Varaždinu) ostavljaju baštinjena pročelja zgrade u izvornom stanju (Zagreb) ili ga autentično interpretiraju na temelju skrivenih detalja (Varaždin), a korpus zgrada oblikuju u vidu suvremenih rastvorenih prostora. Velesajamski paviljon u Zagrebu osmišljen je u miesovskom purizmu, a hotel Eden u Rovinju utjelovljuje organičku arhitekturu. Projekti adaptacije i unutarnjeg uređenja Gradske galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu, atelijera Ivana Meštrovića u Zagrebu, Moderne galerije u Zagrebu, Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku, Rudolfove vojarne u Zagrebu pokazuju samozatajne sklonosti s diskretnim intervencijama uz puno poštivanje identiteta zgrade, a projekti oblikovanja trgovačkih i poslovnih prostora (Elektrotenika, Ukus, Varteks, Gavrilović u Zagrebu i drugi), ukazuju na agresivno nametanje kako kupcu tako i zgradi. Tražeći u dvojnosti kvalitetu, moguće je istražiti i njeno podrijetlo, a time i utemeljenost. Projektirana Moderna galerija stanište je moderne umjetnosti i po semiotičkom principu (kuća je znak) ova galerija sama po sebi odaje poruku svog sadržaja. Galerija hlebinskih naivaca ima sasvim drugu ideju: „Traži se tu od arhitekture ne samo da razumije umjetnost, za koju stvara prostor, već i uvjete iz kojih je ta umjetnost nikla, te da potpuno oćuti sredinu u kojoj ima adekvatno arhitektonski nastupiti“ (Sena Sekulić Gvozdanović). Stoga se arhitektura povodi za „dobrim duhom prostora“ što je zemaljskom energijom dosegnuo izričaj. Revitalizacija zagrebačkog bloka pregnantno je opisala Snješka Knežević: “Ova se urbana struktura ne odriče svoje jedinstvenosti: dvojnost, što je tvore obnovljen niz starih kuća s jedne strane, kojih su mjerilo, raščlanjene, volumen, jednako tako odredili novi niz s druge strane…Njihovi se prostori prožimaju i razlikuju raznim sredstvima i snagom, a napetost te neprestane igre stupnjevanjem razlika, opreka, dodira i stapanja, istovremenost nazočnosti istinski spomeničkog, neskriveno suvremenog, otvoreno aluzivnog, prikriveno simboličkog, ta otvorena koegzistencija, obećaju atmosferu kakva se u zagrebačkom povijesnom središtu još nije potvrdila u novije vrijeme”. Vrednujući upravo tu atmosferu u ostvarenom ambijentu rekompozicije povijesnih urbanih kompleksa, napisao je Andre Mohorovičić: “…autor je suptilno diferencirao kreativnu rekonstrukciju vrijednih očuvanih dijelova od slobodne reinpretacije vakantnih i nevrijednih dijelova kompleksa. U prvom slučaju, poštujući dane vrijednosti rekonstruira izvorni habitus objekata uz slobodnu revitalizaciju prostora u njihovoj nutrini, a u drugom slučaju rekompozicijom interpretira slobodnu viziju slikovitosti gradskom trgu (Zagreb), odnosno rekonstruirati izgled kasno barokne palače (Varaždin), a s time da se nutarnji prostori razriješe u okviru funkcionalnih zahtjeva suvremene trgovačke tehnologije. Posebno je ovdje zanimljivo rješenje varaždinskog zahvata, pa je ponovo vrijedno pozornosti mišljenje nestora hrvatske arhitektonike: “U varaždinskom primjeru, u toku procesa rekonstrukcije, autor pronalazi neslućene autentične vrijednosti urbanog formata (trijem) i arhitektonskog detalja (bifora), te na temelju ovih otkrića komponira briljantnu rekonstrukciju izvornog povijesnog stanja, poštujući do krajnjih mogućnosti originalne vrijednosti, uz koje u suzdržanoj maniri sukomponira nužne nove interpolacije” (Andre Mohorovičić). Poznavatelj, poštivalac i savjesni interpret povijesne arhitekture, ujedinjen u inventivnom protagonistu arhitektonske moderne ostvario je autohtono i autentično djelo uzornog razrješenja arhitektonske dihotomije. Izložbeni paviljon u Zagrebu u obliku čelične konstrukcije zatvorene pomičnim ostakljenim stijenama i prekrivene gotovo lebdećom pločom, sistematiziran u poljima egzaktnoga kvadratnog rastera, istaknuti je derivat formule “manje je više”i kao takav treba ga znati cijeniti. Hotel Eden u Rovinju (rađen zajedno sa Ivom Bartolićem) smješten je u slikovtomu istarskom pejzažu, u zaštićenoj šumi-parku sa karakteristikama arboretuma, te stoga valja pročitati autorovo obrazloženje koncepcije: “Nastojalo se uspostaviti što neposredniji kontakt funkcionalnog sadržaja u objektu s postojećom kvalitetom u vanjskim prirodnim prostorima pejzaža. Iz toga razloga objekt je koncipiran u svom južnom dijelu na taj način da sa dva kraka ulazi u šumu, odnsno postojeći dio šume uvlači se u formirani prostor poluzatvorenog patija, čime se ne prekida kontuirani tok rasta šume. Ovo je osobito uočljivo zato što su ove dvije mase podignute na stupovima-tako da su vizure koje su moguće u objektu i ispred objekta, maksimalno oslobođene barijere”. Utkao se tako, meko se povijajući korpus hotela u stoljetnu šumu i njene proplanke, tražeći neku daleku harmoniju s bogato raščlanjenim gabaritima istarskih gradića i monumentalnom dispozicijom baroknih dvoraca, pa treba samo pogledati nedaleku turističku arhitekturu prekomorskog Jesola da bi se odmah shvatila ideja i kvaliteta te građevine: “U projektu Begovića i Bartolića nema’prilagođavanja’, ‘morfologije počela’ ni ‘permutacije cjelina’, ali ima zdravog stvaralačkog odnosa prema arhitekturi čije se vrijednosti, poglavito, čituju u uzajamnosti zatečenog i novostvorenog, topografije i arhitektonske misli” (Vladimir Maleković). Ta arhitektura nije sleđeni kristal geometrijske apstraktnosti izložbenog paviljona, već je životni organizam oslobođene forme podatne pejzažu i čovjeku. Tražeći savršenstvo arhitekture na nekim davnim dlutnjama savršenog svijeta, na formuli kabalista: “Nebo i Zemlja bili su povezani jedno za drugo i jedno su drugo obuhvaćali u zagrljaj”, ili na znaku yina i yanga kao izraza univerzalne dvojnosti i komplementarnosti, tražeći to savršenstvo u dvojnosti, a ne jednoobraznosti, nađen je reprezentativni uzorak u djelu Miroslava Begovića.Sigurno da ovo tumačenje Begovićeve arhitekture nije univerzalno, ali je karakteristično i inspirativno. Stoga ga treba cijeniti i valja nagrađivati. Andrija Mutnjaković za ČIP 9-12 1998.