?(Uvod u rubriku ‘Ničija posla’)Kako bolje čitati i razumjeti grad? U ovoj rubrici pokušat ćemo pogled usmjeriti na aspekte gradskog života kroz urbane prakse koje radar urbanističkog planiranja često ne registrira. Ako bi se, vrlo općenito, moglo reći da se urbanističko planiranje bavi definiranjem prostora i organizacijom aktivnosti u njemu, postavlja se pitanje: što dolazi prije čega – zahtjevi koje je potrebno uobličiti ili rješenja koja određuju/mijenjaju/stvaraju potrebe? Očigledno je da se ne radi o linearnom ili banalnom procesu.Što pažljivije gledamo, što osjetljiviji i budniji bivamo, to postajemo svjesniji sve kompleksnosti urbane biocenoze. Tako razvijena svijest i otvoren um mogu samo pomoći budućim odlukama, odnosno politikama koje ili valja mijenjati, ili tek stvarati kako bi proces planiranja postao inkluzivniji i bliži duhu vremena.Pokušat ćemo, dakle, portretirati seriju rituala, aktivnosti i situacija, koji se dešavaju prema različitim scenarijima i na različitim (mikro)lokacijama. Neke od njih možda bi se moglo čitati kao još nepriznate trendove i tendencije, dok bi se neke moglo usporediti s onima pritajenima i/ili već izgubljenima.Teme rubrike otvarat će se kroz rad na rubrici samoj, uz mišljenja suradnika različitog backgrounda. Naglasak rubrike nikako nije na preciznosti ni konkluzivnosti, već na generalnom razmatranju smisla gradskih zbivanja i otvaranju novih pitanja.Kino i ZagrebDanas, kad su već i fotografije nekadašnjih izloga kina s popisom predstava postale collectors item, povijest zagrebačkih kina možda se najvjernije može rekonstruirati praćenjem popisâ kinopredstava sa zadnjih stranica dnevnih novina. Ti popisi, uz preglednu informaciju o fluktuaciji broja i adresa kina tijekom prošlog stoljeća, vjerno svjedoče i o njihovoj aktivnosti: primjerice, tijekom 1991. u jeku ratnih zbivanja oni bivaju potpuno izbrisani iz tiska.Nestanak klasičnih kina u Zagrebu postaje izvjestan već negdje krajem devedesetih, nakon privatizacije upravljačke tvrtke Zagrebačkih kinematografa, i prodaje većine njezinih dionica Eastern European Property Fundu, kompaniji registriranoj na Kajmanskim otocima. Otada pa do danas u medijima se kontinuirano pojavljuje niz angažiranih napisa i reakcija vezanih uz tu temu: neki evociraju uspomene na pojedina kina, neki špekuliraju o njihovoj mogućoj budućnosti, dok neki tek razglabaju o tome kako bi promjene u filmskoj industriji i konzumaciji mogle utjecati na naše kulturne paradigme1.Iako su mnoge kinodvorane doslovno nestale, nekoliko ih je prenamijenjeno u kazališne ili plesne, ili se koriste kao trgovine ili skladišta. Možda je jednu od sretnijih sudbina doživjelo kino Tuškanac, dano na upravljanje Hrvatskom filmskom savezu, koje je preuzelo ulogu Kinoteke, te sniženim intenzitetom nastavlja tradiciju prikazivanja uradaka filmske povijesti. Kino Mosor pretvoreno je u privremeni Društveni centar, dok se u kinu Studio održavaju stand up komedije, radionice i nezavisne kazališne predstave.Pitanje jesu li kina propala zbog nezainteresiranosti publike ili raznoraznih imovinskih špekulacija tijekom tranzicijskog perioda ovom prilikom ostavljamo otvorenim te se, u svjetlu činjenice da znatan broj europskih gradova ulaže velik napor da uz multiplekse sačuva i klasična kina, ovdje posvećujemo malom broju trenutačnih zbivanja u i oko zagrebačkih kina.Izlog kinaU uobičajenoj skali sivo-smeđih nijansi zagrebačkih ulica smiješi nam se autentičan artefakt (obnovljeni izlog nekadašnjih Kinematografa Zagreb) osvježen jarko plavom bojom i logom CineStar. Sadržaj je nov: podugačak popis uglavnom mainstream hollywoodske filmske produkcije, s tu i tamo kojim europskim ili indie naslovom u neuobičajenom terminu. Mnoštvo identiteta zamijenjeno je bujicom korektne, međusobno uravnotežene ponude, a kina se, umjesto prema predstavi, biraju prema terminu, radijusu kretanja, jer svi se naslovi nude skoro svugdje.Europski plesnjak do 2Iako je svakog dana na repertoaru tek par projekcija u večernjim satima, kino Europa, jedno od nekoliko kultnih zagrebačkih kina, zadnjih godinu dana služi gotovo kao golema kavana s kinodvoranom. Tako se, u poplavi zadimljenih, malih, polumračnih kafića bez glazbene politike, odlučujemo u Europi popiti kavu u pauzi za ručak, a ponekad i odraditi pokoji poslovni sastanak. U nedostatku mnoštva kinopredstava, Europa se koristi i za druga društvena okupljanja. Trenutačno je omiljen subotnji ‘Plesnjak do 2’. I, premda je filmski repertoar, tj. nekadašnji glavni sadržaj znatno reduciran, kino Europa ipak nastoji održati prateće komponente gradskog rituala.Grički dnevni boravakKino Grič odnedavno nudi izložbe slika, promocije knjiga, pjesničke susrete i slušanje glazbe. Ako svratite do predvorja kina u prijepodnevnim satima radnog dana, naići ćete na ugodnu atmosferu šarenog kafića u kojem kavu u miru ispijaju penzioneri. Uz kavu se nudi i bežični pristup internetu (baš kao i u kinu Europa) i zanimljiv pogled kroz prozor na Jurišićevu ulicu. Dobar motiv za pokojeg profesionalca-slobodnjaka da nad malim stolom kafića raskrili svoj laptop i uživa u radu usred mjesta socijalizacije. Nakon večernje filmske projekcije, kafić nastavlja svoj život, često i do dugo u noć u podrumskom mini noćnom klubu.ZagrebDox u MovieplexuOve se godine međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox održao u multipleksu Kaptol centra, prvom koji je otvoren u Zagrebu. Atmosfera festivala bila je teško uočljiva u predvorju trgovačkog centra, osim gužve između projekcija te nekolicine nesvakidašnjih posjetilaca u kafićima centra. Info-punkt festivala u lokalu koji se trenutačno ne koristi, pult u predvorju multipleksa i ljudi s vrećicama punim špeceraja, ničim nisu odavali dojam da prisustvujemo festivalu dokumentarnog filma. Organizatori će iduće godine zacijelo naručiti veći i blještaviji pult. Ipak, ZagrebDox je rijedak presedan (na žalost čestih korisnika Movieplexa, koji su za željenim blockbusterom tijekom deset dana trajanja festivala morali autom potegnuti do neke druge kino-garaže).ProblematikaPravi kulturni prostor mora davati i primati: drugim riječima, osim ponude kvalitetnog sadržaja, takav prostor korisnicima treba pružiti šansu da ga ‘posvoje’ i u njega projiciraju svoj identitet. Privlačnost pravog kulturnog događaja u pravom kulturnom prostoru uključuje druženje i interakciju posjetilaca, a često i ad hoc kritičku interpretaciju kulturnog djela kroz razgovor i polemiku. Često je za takve prilike potrebna i priprema poput izvlačenja ‘najboljeg’ odjela iz ormara, odlaska frizeru, make-upa i parfema.Od svih gradskih rituala, odlazak u kino oduvijek je bio najležerniji. Upravo zbog toga, ali i zbog samog filma kao jednoga demokratskijeg kulturnog proizvoda (za razliku od zahtjevne ili čak ‘visoke’ kulture), kino je bilo popularnije. U kino se češće išlo te su se prostori kina intenzivnije koristili i bili integriraniji u život grada. U mnoštvu kino-ponude, bilo je moguće pronaći različite identitete, ponekad vrlo specifične prirode, krojene u odnosu na njihove korisnike koji bi se često u predvorjima/kafeima kinodvorana zadržavali prije i nakon predstave. Sve u svemu, kina je bilo lako ‘posvojiti’.Za razliku od opisanog, takozvana multiplex kultura komercijalnih centara prostor je mainstreama i pripadajuće mu političke korektnosti, u kojem bilo koji oblik provokativne, subverzivne ili nesnishodljive kinematografije gubi svoje mjesto. Riječ je o sigurnom prostoru kontrole i instant komfora u kojem je sve podređeno praktičnosti, predvidljivosti, lakoj navigaciji i organizaciji, ponudi raznoraznih sadržaja na jednom mjestu, neovisnosti o vremenskim (ne)prilikama. Iako je kinematografija zabave legitimna komplementarna ponuda, ona nije zamjena za kinematografiju kao urbani ritual, jednako kao što multipleks kao komotna, isplativa i održiva mogućnost, nije zamjena za klasično kino. Kinodvorane Zagrebačkih kinematografa desetljećima svog postojanja stvarale su različite prostorne i društvene identitete. Ni danas se određena populacija konzumenata, gladna kulture i zabave u vlastitom gradu, ne zadovoljava donedavno isključivom ponudom dance klubova, narodnjaka ili povremenih slušaonica, a ni činjenicom da se uživanje u filmu u velikoj mjeri preselilo u dnevne boravke. Iako su mnogi premladi da bi se sjećali kultne Kinoteke, ipak gotovo nagonski hrle u par prenamijenjenih kinodvorana raspršenih po centru grada.I to je, dakako, oblik komfora – nalazi se u zoni tramvajskog prijevoza, a ulaz je jeftin ili besplatan. Ali nije samo to. Nego… u gradu je, u urbanom tkivu, i zaista jest gradsko, to kino u čijem se predvorju pleše svake subote.