Arhitekt Josip Uhlik radio je u svojoj bogatoj praksi sve vrste objekata i planova, rješavao sve zadatke koji su se pred njega postavljali. Projektirajući školu ili hotel, aerodrom ili tvorničku halu, upravnu zgradu ili urbanistički plan uvijek je davao svoj maksimum. Radeći u vremenu u kojem su arhitekti bili «zvijezde» gradilišta, a ne časopisa ( koji još mirišu po boji ), arhitekt je učestovao u sveukupnom podizanju standarda vlastite sredine. Mnoge njegove nacrte nismo vidjeli jer su bili označeni, tada tako olako davanom šifrom «tajna». Arhitekt Uhlik ni danas nema nikakvih nacrta mnogih svojih objekata, ali čini se da je to i dio njegovog stava: kada je kuća završena, ona ne pripada arhitektu nego svojim korisnicima. Mnoge od kuća svjedoče o zanosu i ozbiljnosti kojima je pristupao zadacima, uvjeren u «poboljšavanje svijeta». Zgradama koje često nazivamo «anonimnima», Josip Uhlik dokazuje upravo suprotno, da takve ne postoje, postoje samo anonimni ili nezainteresirani arhitekti. Izrazita prevaga funkcije nad ostalim elementima koje tvore ukupnost njegove arhitekture karakteristična je za razdoblje u kojem ta arhitektura nastaje. Ali Uhlik uvijek ugradi u funkciju i svoj «ljudski dodir», mjerilom na aerodromu, upotrebom topografije u školi na Rijeci. Učestvujući u realizaciji Novog Zagreba ponesen je energijom koja ne priznaje nemogućnosti vremena, želi dati svoj maksimum kako bi se smanjio kaos i povećao prostor reda. ( Kritike koje su se godinama «vrte» oko zagrebačke spavaonice, danas su, nakon Trešnjevke, Malešnice ili Trnja gotovo smiješne. Stambena funkcija južnog Zagreba tamo više nije jedina, stabla su u međuvremenu izrasla, za razliku od novijih naselja ona bar imaju gdje rasti. ) Životno djelo arhitekta Uhlika je zgrada zagrebačkog aerodroma. Ponovo vidimo dominaciju funkcije. Uhlik dakako dobro zna, za razliku od npr. autora zagrebačkog autobusnog kolodvora, da funkcija aerodromske zgrade mora biti jednostavna kao npr. lijevak. Elegantni čelićno-stakleni «horizontalni neboder» zahvaljujući arhitektu ostavlja dojam paviljona u parku. Arhitekt uvažava mjerilo jednog čovjeka rađe nego mjerilo mnoštva.Goran Rako, 30.05.2005.