U temelju naše odluke je spoznaja o arhitektu koji teorijsku misao temelji i provjerava kako u stručnom tako i u pedagoškom radu te svejdoči o slojevitosti arhitektosnkog djelovanja. Time je i razumljivo Jurasovo nagnuće prema crtežu kao esencijalnom elementu u postupku projektiranja, te priznaje srodnost LC-ovoj tvrdnji o crtežu kao gravuri u duši. Na tragu srodne teme odabire “spontanom kreativnošću”, temperamentom i liriskom izražajnošću teme koje su integralni dio procesa projektiranja. One ga vode istraživanju analogija unutar europske arhitektonske tradicije što je i tema njegove izuzetne knjige Utopijske vizije arhitekture grada o impostaciji moderne prema likovnim pokretima na prijelazu stoljeća, te značajni znanstveni članak “Mjesto arhitektove imaginacije u postmodernom -dekonstruktivističkom postupku”. S pomoću Arganova dva sloja imaginacije: tipa i modela, učinit će kritički odmak prema moderni. U toj radikalizaciji Juras se koristi akribijom znanstvenika s obiljem podataka, referenci, literature, a u razradi teme, iskonskim stvaralačkim smislom za cjelovitost i beskompromisnost rasprave.Autor je prepoznao svoj odnos prema Derridinu osporavanju svake namjere da se “razruši nešto što je fizički, kulturološki ili teorijski izrađeno”, te svojim opusom svjedoči da se tradicija (moderna) ne može naslijediti, a ako je potrebna, mora se steći velikim radom. Za ispravnost puta koristi mu zagrebačka škola kulture i njen nagovještaj internacionalne arhitekture na razinu avangarde, te nagnuće prema vokaciji svojih uzora, profesora Šegvića te dalje Iblera, čiji dostojni baštinik postaje nagradom koju nosi.