Životno djelo što ga je ostavio iza sebe nije moguće razložiti na dijelove, a napisati popis njegovih dostignuća nemoguć je zadatak: na jednoj su strani „dovršene građevine”, „planovi i projekti”, pa i „njegovi crteži, koje možemo svrstati u grafički dizajn”, a na drugoj „sveučilište, studio i škola”. Također, teško je odrediti suodnos svih tih elemenata: koji je to dio što otkriva nadahnuće iza neke studentske izvedbe, junake arhitektonskih pastela, estetiku i pedagoški žar skica i modela kao i energiju zajednice, povijesne, inovativne i tradicijske snage koje tvore realizirani rad?
Možda je odgovor u načinu na koji je organizirao stvari? Svatko tko je kročio u naizgled uobičajeni odjel studija i učionica u „gornjem desnom” dijelu kompleksa sveučilišnog kampusa u Rókusu, bio je zatečen svojevrsnim, delikatnim, ali visokim intelektualnim nabojem. Ta je energija dolazila iz središta, iz dekanova ureda, prepunog bijelih, jedva primjetnih oblika, izuzev fantastičnih crteža na zidu (uratci njegovih unuka) ili spektakularnog dizajna rođendanskog poklona – naslonjača Marcella Breuera za radnim stolom. Svi su oni bili pažljivo razmješteni kako bi privukli pozornost posjetitelja.
Slijedeće su stvari odigrale nevjerojatno važnu ulogu u njegovu životu – cijeli njegov život manifestirao se upravo u tim simbolima: biti djed (a svakako i dobar otac, svekar i muž); biti osnivač doktorskog studija nazvanog po autoru stolaca (u koji je uključio priznate akademike kao predavače te obrazovao sedam dobitnika Junior Prima nagrade iz područja arhitekture); ili pak gledati vlastita arhitektonska dostignuća poput Muzeja Dóm, Zgrade prirodnih znanosti (Szentágothai János Kutatóközpont) ili „dragulja u kruni” njegova stvaralaštva, rekonstrukciju ranokršćanske Celle Septichore u Pečuhu, izvor s kojega su se napajala sva njegova izvanredna dostignuća. Čak i u jesen svog života, kad je njegovo zdravstveno stanje bilo narušeno, bio je oduševljen nagradama Umjetnik nacije i Prima Primissima, čime je narod odao počast njegovoj reputaciji. Ova su priznanja samo dodatak ranijim nagradama Ybl, Kossuth, Steindl, Pro Architectura, Szent-Györgyi Albert i Princz Gyula.
U stvari, simbolički predmeti -uokvireni crteži i pažnje vrijedan naslonjač u bijelome uredu- dva su pola jednog, posve istog, karaktera. Smatrao je svoje krvne srodnike učenicima, a učenike (prijatelje i kolege s kojima je razmjenjivao misli) doživljavao je kao obitelj. Zahtijevao je maksimalnu učinkovitost, profesionalnu ustrajnost i visoku razinu radne etike od svih članova svoje obitelji, a za interese „outsajdera” koji bi mu se obratili za pomoć borio se zaštitničkim impulsom, s ljubavlju i žarom. Znao je kada treba podnijeti zahtjev za stipendiju, u kojim natjecanjima je vrijedilo sudjelovati te gdje tražiti poslove. Znao je iznijeti mišljenje o širokom rasponu tema, od stambenih pitanja, ljubavnih veza, do političkih sukoba, a njegovi savjeti, koliko znam, uopće nisu bili loši. Zauzvrat je tražio samo bezuvjetnu službu zajednici koju je stvorio, stalno jačanje prestiža „brenda” – doktorskog studija, koji bi bio potvrda uspješnosti početne inicijative. Čeznuo je za priznanjem, ne samo kako bi obogatio svoju kolekciju nagrada – čeznuo je za priznanjem širokog kruga arhitekata i intelektualaca, neovisno o njihovu novcu, moći i položaju. Nije imao iluzija. Dobro je poznavao Mađarsku. Kako bi stekao priznanje, izgradio uspješnu karijeru i omogućio napredovanje svom timu, morao se koristiti diplomatskim i lobističkim vještinama te baviti banalnim poslovima političkog života – „daj Kralju Kraljevo, a Cezaru Cezarovo”. No, od prve je mogao procijeniti neku osobu i bio je nepogrešiv u prepoznavanju talenta.
Kad sam prvi put kročila u njegov studio, dvokatnu radionicu uz dekanat, nisam razumjela sustav. Jedan mladi kolega lijepio je maketu, drugi je pokazivao video-instalaciju nekom trećem u kaputu, koji je čekao polazak konferencijskog autobusa. Četvrti čovjek, otmjeni profesor mostogradnje, prolazio je kroz skice studenata doktorskog studija. Peti čovjek – visok, vitak, plavokos apsolvent – provjeravao je raspored, rezervirao smještaj i iznajmljivao sobe – dakle obavljao poslove cijelog jednog kadrovskog odjela. Student, koji je nedavno izgubio prava, u jednom od uglova molio je za drugu šansu. U drugom je uglu novi asistent tražio publikacije na prastarom računalu. Zoli (Zoltán Bachman), pasivni moderator, sjedio je na zlatnom sjecištu tih interaktivnih dijagonala. Ponekad bi nešto tiho promrmljao, zatim nešto rekao, a potom samo slušao. Nikad nije vikao. Nije imao potrebe za tim. Stvari su funkcionirale glatko jer su svi bili slobodni i svi su znali svoje dužnosti. I upravo zato što su svi bili svjesni svoje dužnosti, svi su bili slobodni. Tako ja zamišljam radionicu koja dobro funkcionira. Botegu u Firenci 70-tih godina XV. stoljeća. Blaženo stanje. Ovakav voditelj radionice rijedak je dragulj koji treba čuvati.
Julianna P. Szűcs
(prevela Nika Šimičić)
Dr. Zoltán Bachman (1945.-2015.) jedan je od najznačajnijih suvremenih mađarskih arhitekata. Bio je dugogodišnji dekan Instituta Marcel Breuer u Pečuhu te profesor na fakultetima za arhitekturu u Würzburgu (od 1991. godine), Dortmundu (od 1993. godine) i Budimpešti. Rodio se 1945. godine u Nagyváradu (danas Oradea, Rumunjska). Diplomirao je arhitekturu na Sveučilištu u Budimpešti 1968. godine, a tamo je i doktorirao 1981. godine na temi povijesti arhitekture. Dobitnik je niza priznanja i nagrada. Tako je 1971. godine dobio priznanje za rekonstrukcijske arhitektonske radove nakon velike poplave u Szamosközu. Iduće je godine bio jedan od suosnivača katedre za arhitekturu na tehničkom fakultetu Pollack Mihály u Pečuhu gdje je radio kao profesor, pročelnik katedre te kao direktor instituta. Od 1975. godine radio je i kao savjetnik – inženjer za pitanja zaštite arhitektonske baštine. U tom su pogledu najznačajniji njegovi radovi na konzervaciji i prezentaciji ranokršćanske nekropole iz IV. stoljeća u Pečuhu, koja je pod zaštitom UNESCO-a od 2000. godine, za što je dobio nagradu Ybl Miklós 1987. godine, zatim srebrnu medalju na međunarodnom arhitektonskom bijenalu u Sofiji, a 1998. godine i priznanje grada Pečuha. Dobitnik je: nagrade Pro-Architectura (1992.), nagrade Szent-Györgyi Albert (1996.) za doprinos u razvoju školstva, Prinz Gyula (2002.) te Kossuth Lajos (2006.) za osnivanje fakulteta te za doprinos u priznanju mađarske baštine na svjetskoj razini, nagrade Steindl Imre za životno djelo (2005.) te priznanja Prima Primissima (2013.) kao i nekoliko stipendija (DAAD (1992.), Széchenyi (1997.) i Szilárd Leo (2006.)). Umro je u Pečuhu 2015. godine.
Radovi:
Umjetnička kolonija (konverzija seoske kuće u Mecseknádasdu (1969.), paviljon rudara na Industrijskom sajmu u Pečuhu (1969.), radnički klub u Komlovu (1969.), Spomenik Oslobođenja u Komlovu (1970.), reformatorska crkva, ljekarna i dom zdravlja u Pečuhu (1974.), gradska Galerija u Pečuhu (1975.), vikendica u Szántódu (1975.), vrtić u Geresdlaku (1976.), 50 stambenih jedinica na Mečeku u Pečuhu (1977.), automehaničarska radiona i kuća u ulici Tettye u Pečuhu (1978.), vrtić u Borjád (1978.), Ljetno kazalište u Pečuhu (1979.), niz vila i kuća na Mečeku u Pečuhu (1979.), stanovi u Orfűu (1981.), rekonstrukcija kupelji Memi Paše u Pečuhu (1981.), niz stambenih i poslovnih objekata u Pečuhu i Harkanyju (1982.-1991.), ranokršćanska nekropola u Pečuhu (1986.), banka, shopping centar, stambeni objekti i tržnica u Siklósu (1990.), učenički dom u Pečuhu (1991.), studentski paviljon na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu (1994.), katedralni muzej u Pečuhu (2000.), restauracija ranokršćanske grobnice u Pečuhu (2000.), obnova zvonika crkve sv. Bartolomeja (2001.-2003.), centar za posjetioce u ranokršćanskoj nekropoli u Pečuhu (2004.-2006.), Expo centar u Pečuhu (2004.-2006.), zgrada prirodnih znanosti u sklopu Sveučilišta u Pečuhu (2009.)