U emisiji Triptih, na Hrvatskom radiju Treći program, 13.11. emitiran je osvrt 53. zagrebačkog salona arhitekture i urbanizma.
“Posljednjih je deset godina proteklo u znaku krize – 2008. godine svijet je doživio krah financijskog tržišta, dok 2018. godine doživljavamo naglo buđenje graditeljske aktivnosti u Hrvatskoj, barem u njezinom obalnom području. Znači li to da je desetogodišnja kriza iza nas?” Ovo je pitanje oko kojeg su kustosi oblikovali koncepciju 53. zagrebačkog salona posvećenog arhitekturi i urbanim procesima koji su obilježili desetljeće, a koji je bio postavljen u prostorima zagrebačkog Pučkog otvorenog učilišta u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata. Poslušajte osvrt Diane Magdić na sljedećoj poveznici ili pročitajte niže tekst.
Nekonvencionalan postav ovogodišnjeg, 53. Salona arhitekture Antuna Sevšeka nije, izgleda, najbolje prihvaćen među svim autorima uvrštenima u selekciju, no konceptualni odmak gosta kuratora iz STEALTH Unlimited – Ane Džokić i Marca Neelena – i aktualnog vodstva Udruženja hrvatskih arhitekata, uz prikaz desetljeća krize započetog krahom burzi 2008. godine, otvara set ključnih pitanja o budućem desetljeću lokalne produkcije. Takav postav onda na više razina odgovara i progovara o aktualnom trenutku, što ga čini najbolje promišljenim salonom od vremena kada su lokalni akteri u polju arhitekture bili i svjetski relevantni. Žestoko suočavanje, i kroz samu izložbu i kroz dinamične prateće tribine, s pitanjima uloge arhitekture i arhitekata u suvremenom hrvatskom društvu, ali i globalnom političkom kontekstu, umjesto galerije lijepih slika lijepih projekata o kojima se lijepo govori, kakve obično karakteriziraju salone, donijelo je napokon zdravu kritičku napetost u fokus.
Podijeljena u tri segmenta – uvodnu priču o proteklom desetljeću s kronološki supostavljenim značajnim točkama arhitektonske i publicističke produkcije u društvenopolitičkim lokalnim i globalnim korelacijama, prikaz trogodišnje proizvodnje arhitekture i urbanizma te kritičke radove pet regionalnih društava arhitekata u kojima se spekulira sa socijalnim i političkim aspektima buduće gradogradnje – izložba je nedvosmisleno upućivala na široku diskusiju o tome što, kako i za koga gradimo i kakva nas neposredna budućnost očekuje. Pristup ovogodišnjem Salonu, naglašeno autorski, sasvim je jasno prikazao poziciju njegovih koautora, no njegov je prijem jednako jasno ukazao na to da dio kolega i dalje odlučno bježi od bilo kakve odgovornosti van zemljišno-knjižne čestice na kojoj gradi te ciljano zatvara oči pred svim fundamentalnim izazovima prostora i profesije, od faktične deregulacije i gubitka svih urbanističkih standarda preko upravljanja državnom imovinom do zakona koji određuju prostor, ali i profesiju. Bi li išta bilo drugačije i onda kada bi ta famozna struka djelovala u interesu zajednice i u zaštitu javnog dobra, izvjesno će, osim možda ponegdje i ponekad, ostati u sferi pretpostavki, no zamišljati neke drugačije odnose prvi je korak promjene.
Sav dugo nakupljani talog i teret političke pozicije onih koji djeluju u bilo kojem segmentu sustava hrvatskog graditeljstva, rado trpani pod tepih bilo da su akteri sukreatori propisa, vlasnici ureda ili zaposlenici, čupa se u javni diskurs već nešto više od godinu dana, od kada je na čelu Udruženja hrvatskih arhitekata Emil Jurcan, a Salon je zasad najčišća manifestacija onoga kako današnje vodstvo Udruženja, ali i redom mladi predstavnici lokalnih društava, vide pozicije lokalnih institucija vezanih uz arhitekturu i urbanizam. Nakon što su se Hrvatska komora arhitekata i fakulteti gotovo potpuno zatvorili u sebe, nadležna ministarstva institucionalizirala poraz zakonima o legalizaciji i javnoj nabavi te serijom destruktivnih propisa, društva i Udruženje ostaju jedini aktivni kanal posredovanja određenog stručnog standarda prema prostoru, ali i prema najširoj javnosti te u političku sferu. Prihvaćanje te uloge na 140. obljetnicu Udruženja hrvatskih arhitekata, kada je ono marginalizirano i financijski osakaćeno, već je smio čin, a svako daljnje djelovanje osvježavajuće u društvu koje je manje-više diglo ruke od sebe. No, da je lako, ne bi bila arhitektura, zar ne?
U jednom od tekstova Priručnika, posebnog izdanja časopisa Čovjek i prostor izašlog uz Salon, Neelen otvara pitanje može li nakon desetljeća krize arhitektura biti sastavni dio “vitalne ekonomije”, “vitalnog (prirodnog) okoliša”, doprinijeti “vitalnim zajednicama”. U pitanju je već sadržana ambicija izvan same struke, a sumarno rješenje koje sugerira u osnovi je integracija profesije u zajednicu koja je do sada čitana isključivo kao naručitelj ili korisnik, uz značajno povećanje odgovornosti. Ipak, iz nekoliko replika u raspravama moglo se primijetiti da se arhitekti, naročito oni starije generacije, i dalje grčevito drže razlikovanja sebe i publike i da su neskloni redefinirati tu poziciju bez obzira na oštre udarce koje im je i samima nanijela kriza. Slično, u velikom se dijelu od stotinjak izloženih radova primjećuje povlačenje u formalne, autonomne aspekte arhitekture, ili one povijesne, što jesu načini rješavanja frustracije, ali čak i kada rezultiraju visokom kvalitetom samih objekata, u urbanističkom se mjerilu kao pristup potpuno raspadaju. Neelen zaključuje: “U suvremenim okolnostima diskusija o zajedničkom dobru potencijalno može postati okosnica arhitektonske profesije jer progovara o njenoj mogućnosti da izrazi ljudska nastojanja ne samo kao individualne činove nego i kao kolektivna dostignuća.”
Velika nagrada Salona pripala je, očekivano, dvojnom projektu nove zgrade Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci Dinka Peračića te hrvatskom nastupu na 15. venecijanskom bijenalu Dinka Peračića kustosa i te Mirande Veljačić, Slavena Tolja i Emine Višnić, pod geslom “To trebamo – to radimo!”. Nagrađena je paradigma, a ne arhitektonski artefakt. Slično, nagradu za mlade autore dobila je Mirna Udovičić za diplomski rad „Revitalizacija kulturnog centra u Dubravi“, opisan od žirija kao “pragmatični utopizam”. Refleksija na krizu, čini se za sad, u prvom je redu rezultirala promjenom metodologije. Na tom tragu, posebno zanimljiv segment Salona kritičke su spekulacije razvoja pet hrvatskih gradova – Splita, Zadra, Varaždina, Šibenika i Karlovca – iz perspektive članova lokalnih društava arhitekata.
Split svoju kartu katastrofa otvara ambicioznim podnaslovom “Grad se više ne doima kao mjesto ljudskog razvoja, već kao društvena kritika postojećeg sustava” i nudi prilično pronicljivu distopijsku priču iz neposredne budućnosti, izvanrednom stanju u “cvitu Mediterana” koje se uopće ne čini nevjerojatnim. Šibenčani se bave pitanjem dostupnosti stanovanja i javnih prostora u turistificiranom gradu s napuštenim vojnim i industrijskim zonama, Varaždinci spekuliraju s mogućnostima uključivanja javnosti u projektantske procese, Zadrani se bave posljedicama klimatskih promjena po grad, a Karlovčani domišljaju kako svoju napuštenu jezgru ispuniti “otvorenim protokolom funkcija”. Svi su ti radovi, i u formatu mapa i oni tekstualni, sjajne crtice iz kojih bi se mogao graditi neki fleksibilniji, utjecajniji i vedriji kolektivni akter od onog kojeg danas čini arhitektonska struka.
Diana Magdić