HOTEL „ EMOTHEO“ IMOTSKI

„Ima Imota sedmera vrata. Vrata od Neretve.Vrata od Cetine.Vrata od Bosne.Vrata od mora. Vrata od neba. Vrata od zemlje. I vrata od matere. Na sedmera vrata dođe i prođe sve imotsko: Sunce i Mjesec, jata ptica selica i zvijezde, vjetri i oblaci, vuci i poskoci, munje i vile, zemaljske i podzemaljske vode.

Dođu i prođu ljudi.

„Petar Gudelj , „Put u Imotu“

Postojeća kamena građevina u središnjoj ulici starog dijela grada Imotskog, (latinskog naziva Emota- en monte – na brdu) prije stotinu godina bila je prenoćište. Slobodna parcela pored građevine prenoćišta bio je ograđeni vrt.

Projektni zadatak novog hotela je interpolacija nove građevine koja bi bila povezana u jedinstvenu cjelinu hotela. Dijalog novog i starog kamenog platna građevine svojevrsna je kamena lingvistika, te preispitivanje otvora i kamenih ploha kao novi akcent ove kamenom tretirane ulice koja povezuje Modro jezero s ostatkom grada.

Novoprojektirani prizemni prostor podijeljen je na receptivni prostor, stubište, lift, sanitarije, te gospodarski dio sa svojim ulazom u starom dijelu građevine, dok novi dio građevine formira prostor kuhinje i restorana s dvorišnom terasom, lokalnog naziva dvor ili avlija, dok ulični dodir s restoranom formira prostor „štekata“ tokom ljetnog perioda, kao homage mediteranskom javnom prostoru.

Skoro sve kuće u ovoj kamenoj ulici prenose identičan koncept življenja. Prizemlja formirana kao javni prostori, dućana, kavana, ljekarni, ureda, dok je dvorišni dio je uvijek privatan s ozelenjenim dvorovima, cisternom i stubištem. Prostori katova pretežno su stambenog karaktera.

Ta regulativna doktrina bila je osnovna smjernica u slaganju funkcionalnih odnosa hotela. Prizemlje kao „ javni karakter“, dok su katovi koncipirani kao sobe i apartmani. Hotelske sobe tematski su obrađivane kao svojevrsne povijesne priče turbulentnih tisućljeća ovih podneblja između planina i mora, te pritom ne zaboravljajući prirodne fenomena uklesanih jezera iz čijeg kolorizma su prenesene plohe soba, dok je shematika katastra Imotskog polja indirektno prenesena na stropovlje prizemlja povezujući novi i stari dio hotela, baš kao što Imotsko-bekojsko polje povezuje prostore Dalmacije i Hercegovine u jedinstvenu matricu, a rijeke ponornice samo mijenjaju svoje nazive.

Osnovna ideja ovog projekta je povezivanje u svakom pogledu.Povezivanje s prošlosti, povezivanje javnog i privatnog, povezivanje kolorizma i akromatike. Povezivanje suvremenog i tradicionalnog,povezivanje kuće i ulice, ulice i grada. Baš kao što svi prostori na graničnim predjelima imaju težnju povezivanja negirajući zacrtane podjele. Arhitektonska djela i jesu svojevrsni ambasadori povezivanja prostornosti, tišine i svijetla.