Već i sama činjenica da Fitting abstraction predstavlja sustavnu povijesno- teorijsku analizu hrvatske moderne arhitekture u proteklih sto godina, te da je ona po svom značaju, obimu i odjeku zasigurno jedna od do sada najvažnijih reprezentacija naše nacionalne graditeljske kulture u internacionalnom kontekstu, vjerojatno bi i sama po sebi mogla biti sasvim dostatan argument zašto upravo to ostvarenje dobiva ovogodišnjeg “Šegvića”.
Međutim, Fitting abstraction je daleko više od toga.
Prošlogodišnja 14. venecijanska Mostra je u mnogočemu označila koncepcijski odmak od dosadašnje bijenalske izložbene prakse. Po prvi put se umjesto očekivanog vizionarskog “promatranja budućnosti” rakurs preusmjerava na retrospektivno “gledanje unatrag”, ili možda još bolje na “vraćanje počecima”, kako bi se kroz povijest u prvom planu eventualno redefinirale aktualne pozicije. Koolhaasovi Fundamenti i provokativna teza Absorbing modernity: 1914- 2014 lansirana prema nacionalnim paviljonima trebala je propitati fenomen usvajanja globalizirajućeg modernizma (i njegovog ključnog izražajnog elementa- apstrakcije) kao univerzalnog eliminatora nacionalnih obilježja i lokalnih specifičnosti.
Značaj hrvatskog nastupa jest upravo u kritičkom problematiziranju te teze, tj. u nuđenju alternativnog tumačenja, uvjerljivo argumentiranog kroz temeljne karakterne odrednice hrvatske moderne. Prezentirana kroz osam tematskih blokova (“fundamenata”) od kojih je svaki potkrijepljen putem osam amblematskih i kronološki ravnomjerno raspoređenih primjera, Fitting abstraction (uklopljena tj. podešena apstrakcija) svoju koncepcijsku osnovicu bazira na svojevrsnoj antitezi prema kojoj usvajanje moderniteta u hrvatskom slučaju nije bio hendikepirajući, već naprotiv stimulirajući kohezivni proces. On je, umjesto da razgradi tradicionalne i ambijentalne posebnosti, u stvari iznjedrio njihovu vrijednosnu nadgradnju te postao afirmativni nositelj njihovog kulturnog i historijskog identiteta. Time je prihvaćanje nadirućeg transnacionalnog modernističkog esperanta dovedeno u tijesnu, proaktivnu i sretnu vezu s njegovom adaptacijom na zatečene lokalno- specifične arhitektonske dijalekte.
Iz svega navedenog jasno je da FA nije samo važna znanstvena sinteza, svojevrsna “točka na i” jednog ključnog povijesnog perioda koji je iza nas, kao ni hladni prašnjavi arhivski repetitorij namijenjen “štreberima”, za koji često užurbani posjetitelj Biennala uglavnom nema ni koncentracije ni vremena jer se umjesto brze instant senzacije od njega traži angažirano dubinsko “zaranjanje”. Upravo suprotno, FA je rekapitulacija koja, osim što sistematski karakterizira i kontekstualizira dosadašnju hrvatsku modernističku produkciju, istodobno otvara i jednu sasvim novu perspektivu za formiranje mogućih arhitektonskih diskursa, kako danas tako i u budućnosti. Sigurno je da u recentnom demoralizirajućem trenutku kada je globalizacijski tsunami neusporedivo jači, brži i razorniji nego ikada prije, upravo projektantska inteligencija, ohrabrena i osnažena iskustvima iz prošlosti (a koje FA otkriva, definira ili čak nudi kao moguće rješenje), može biti robusna mobilizirajuća energija koja je kadra cijelu naoko poražavajuću situaciju vješto preokrenuti u vlastitu korist.