Sutradan parkirate ispred modrozelene strukture južnog sajmišnog ulaza, gdje vas neočekivano – ugodnom animacijom pristupnog skvera – zapljuskuje ozračje urbane oaze. Kurtoazan pogled duž sajmišnog prospekta potvrđuje vam opstojnost proklamirane ideje ( o čemu ste se svojevremeno informirali u ČIP-u 11/87) u kojoj se, sučeljavanjem oblikovno heterogenih građevina želi proizvesti dojam arhitektonskog „stripa“ venturijevske provenijencije. Pritom zaključujete kako nova građevina, što se pruža u zapadnom smjeru, eksplicitno afirmira to htijenje. Prva izoštrenija percepcija njezinog totala otkriva vam primjenu poznatog načela: minimum različitosti – maksimum izražajnosti. Pri dešifriranju globalnog koncepta lako prepoznajete „trik“ u kojem je longitudinalnom volumenu, s obje strane, podužnih pročelja, izvučen i oslobođen konstruktivni kostur. To je rezultiralo efektnom superpozicijom „sirovog“ betonskog skeleta i sofisticirane „podloge“, koju tvori ljubičastocrvena aluminijska obloga stepenasto modeliranog korpusa.U biti, sve je savršeno jednostavno. Dokazuje se to i provjerom unutrašnjosti, kamo ste se „prošvercali“ popevši se elegantnim ostakljenim stepeništem – jednim od, dvorišno orijentiranih, „službenih“ ulaza. Perspektiva središnje položenog hodnika odaje „klasični“ uredski dvotrakt, što je logično transponirano u načelno istovjetan oblikovni tretman obaju uzdužnih pročelja. Potaknuti izvanjskim signalom, penjete se do završne etaže, gdje otkrivate da se komunikacijski koridor „pretače“ u ugodni foyer s buffetom i malom terasom, koja omogućuje panoramske vizure na Aleju. Krišom zavirujete u jednu od soba, pri čemu vas razgaljuje jarka ciklama – boja prozorskih okvira, u kontrastu s blijedosivkastim stijenama. Pri izlasku saznajete da zgrada – razdiobom po vertikalnim rezovima – pripada trostrukom vlasničkom sustavu, čime objašnjavate nazočnost triju oblikovno individualiziranih ulaza (od kojih vam se za onaj staklenocilindrični čini da se manje uvjerljivo prislanja uz volumen).Doživljajna kulminacija očekuje vas, međutim, na poziciji javnog ulaza (sektor carinarnice) u zoni zapadnog zabata. Zasigurno ćete obaviti nekoliko znatiželjno-analitičkih ophoda oko ekstatično modelirane strukturne sekvence, da bi proniknuli u dramaturgiju u kojoj statičnost točkasto perforirane slobodnostojeće zidne opne uzbudljivo komunicira s napetošću kodusno izmaknutih zabatnih stijena. Metafizička prisutnost osamljenog Pinusa silvestrisa kontekstualni je prilog u slavu poante, kojoj pri rastanku upućujete neminovni serijal zadivljenih (i zavidnih!) opgleda…Vraćajući se parkiralištu sažimate dojmove prebirući po registru prigodnih asocijacija: Arquitectonica, Eisenman, Koolhaas..Potom rezimirate. Otprilike ovako: Može li biti poželjniji učinak arhitekture od onog u kojem se ona unatoč sveukupnom asortimanu i agresiji dnevne (pseudo) kulturne ponude tako superiorno odupire ravnodušnosti? Upravo stoga, u situaciji i vremenu kad se arhitektonsko djelo mukotrpno probija prema obzoru javnog interesa i medijske relevantnosti, najnovije ostvarenje Đive Dražića i Edvina Šmita svojom nesumnjivom aureolom „događaja“ iskazuje se i kao globalni – kulturološki – podvig.Ivan Oštrić, ČIP 1-2/1991.