Prvo desetljeće 21. stoljeća završava svojevrsnom krizom arhitektonske discipline u Hrvatskoj. Unutar opće društvene percepcije struka je razapeta između kriterija “elitističkih aspiracija” i pragmatične nekritičke produkcije “vizualne retorike” u službi kratkoročnog interesa. Istovremeno, svjedoci smo nepovratne devastacije gotovo svih nivoa okoliša, najvećeg kvalitativnog resursa hrvatskog prostora, osnovnog medija djelovanja arhitekta, ali i medija u isključivoj domeni odgovornosti njegova poziva.Arhitektonska produkcija socijalno odgovornog, racionalnog, suzdržanog, skromnog i profinjenog arhitektonskog prosedea, okrenutog stvaranju humane budućnosti unutar kultiviranog prostornog okruženja, temeljena na osnovnim postulatima internacionalne, ali i “herojske” tradicije hrvatske moderne 20. stoljeća, gotovo da tinja ispod prezentne glasnosti suvremene hrvatske arhitektonske stvarnosti. Nisu li to, u neku ruku, bili i temeljni izazovi kulturoloških principa Kovačićeva arhitektonskog prosedea?Danas, gledajući unatrag, djelo arhitekta Ede Šmidihena otkriva se u svojoj punoj vrijednosti potencijalnog i trajnog korektiva tekuće zbilje. U svojoj kreativnoj suštini ono je utemeljeno između dva dizajnerska projekta. Prvog, autorski osobnog, i završnog, posvećenog zajednici: inicijacije – total-dizajna kina August Cesarec, prostora posvećenog kulturnoj nadgradnji tadašnjeg vremena; i onog završnog – višegodišnjeg mukotrpnog “majeutičkog” truda koncipiranja, osnutka i strukturiranja studija Dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Istovremeno, u praksi vlastita vremena, arhitekt Šmidihen svoj poziv disperzira unutar sustava odgovornosti arhitekta-sveučilišnog profesora: projektanta, pedagoga, znanstvenika, upravitelja studija i društveno odgovornog intelektualca.Edo Šmidihen dizajnira prostorne sklopove, djela oblikovana konstrukcijom rafiniranih linearnih sustava čeličnih konstrukcija, preklopljenih s egzaktno dorečenim i precizno definiranim funkcionalnim rješenjima:- Dom Revolucije u Sarajevu, ostvaren ranih šezdesetih godina, u kontrastu lapidarnog i transparentnog volumena svojom profinjenom redukcionističkom geometrijom otvara poglavlje hrvatske arhitekture šezdesetih godina 20. stoljeća, koje u skladu s visokim umjetničkim standardima i pozitivističkom klimom ostvaruje i specifičan doprinos povijesti internacionalne moderne.- Tržni centar Trnsko realiziran u prostornom slijedu uz antologijsku Dragomanovićevu robnu kuću, produkt je visokog standarda funkcionalističke odgovornosti projektanta i racionalnog dizajna elementarne čelične konstrukcije.- Stambeni neboderi u Zenici uzdignuti su do urbanog znaka tog sjevernog dijela grada, ostvarili su dodatnu arhitektonsku i urbanističku kvalitetu, iako je projektantski zadatak predviđao samo pragmatičan, ali neuobičajen i zahtjevan spoj realizacije lokalne industrije – čelika u nosivoj konstrukciji i građevinskog materijala siporeksa u zidnim panelima.- Niz školskih zgrada ostvarenih uglavnom u novijim dijelovima Zagreba potvrđuje izuzetno visoku odgovornost i profesionalnu razinu u svim fazama projektantskog procesa.