Citat:„…da je ono što je za vas više-manje intelektualno-spekulativni problem, za nas egzistencijalni, te da iz toga proizlaze razlike u percepciji i interpretaciji onoga što je važno, a što nije.….možda smo mi malo i razvili radikalne oblike ponašanja dok su se oko nas rušili svjetovi, ali to nam je pomoglo da preživimo (a ne prolupamo), i da ipak djelomično ostvarimo ono što smo željeli, unatoč totalnoj oskudici u svemu i svačemu. U tome ne vidim ništa loše.!“(Dinka Pavelić, izvadak iz pisma Vedranu Mimici, listopad 1997.)Anegdota:Prolazeći pokraj mojeg radnog stola na Berlageu (svibanj 1997.), Kenneth Frampton me upitao što to krijem od njega, a već je držao u ruci knjižicu s naslovom Nursery and Kindergarten, Zagreb, Croatia. Knjižicu su upravo poslali Hilda i Tonči s idejom da bih mogao napisati tekst za ČIP. Dugogodišnja serija mojih razgovora s Framptonom o našoj omiljenoj temi: „Lenjinovoj noćnoj mori“ (ili kulturi i arhitekturi u zemljama tranzicije) dobila je ovoga puta sasvim drugačiji tok. Naime, ovaj elementarno skroman, jednostavan i pristojan objekt otvara vrlo jasno mogućnost da i u tranzicijskom mraku postoji svjetlo i da netotalitarni vulgarni kič nije neizbježno jedini način arhitektonskog djelovanja. Taj ću mali argument, kao rezultat diskusije s Kennethom, pokušati objasniti u tekstu kroz niz tema.Tema 1: Proljeće u Malešnici godine 1994. – 1996.Vrtić i jaslice su mjesto prvog dodira dječjeg svijeta sa svijetom odraslih. Mjesto gdje djeca stječu prva i možda najvažnija iskustva i oblikuju svoj prvi identitet. Prostor u kojem se proces odrastanja događa i pedagoški standard na kojem se zasniva mogu bitno sudjelovati u oblikovanju dječje slike svijeta. A slika svijeta jugoistočne Europe te 1994. godine (ili slika svijeta „odraslih“) nije mogla biti tamnija. Doduše, uvijek nakon što se sve sruši, postoji vjera u pticu feniks koja se rađa iz pepela i polijeće u bolji svijet. Početkom 1994. vjera je u „pticu feniks“, kao metafora za arhitekturu vrtića, bila radni, operativni modus na „tavanu“. (Pod „tavanom“ ovdje mislim na jednu sasvim posebnu grupu nastavnika i suradnika Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu gdje su autori zajedno s Veljkom Olujićem, Nenom Kavurićem i Marinom Bertinom radili na projektu).Hilda i Tonči su „na stolu“ imali sljedeći okvir: „Projektirati vrtić na zagrebačkoj periferiji u Malešnici (koja se, doduše, svim silama kroz svoj urbani plan trudi nalikovati na grad ili barem na nešto što je nekad bio grad), sa zadatkom 4+6 (jasličke i vrtićke jedinice), 50+150 (djeca u jaslicama+djeca u vrtiću) ukupno oko 1800m2 i bez ideje o novom pedagoškom programu u novostvorenoj i priznatoj državi. Iz povijesti arhitekture znamo da su najbolja arhitektonska ostvarenja nastala uvijek kao plod kumulativne inteligencije autora i naručioca. U Malešnici 1994. naručilac gotovo da nije postojao ili barem ne „inteligencija“. (O novim pedagoškim standardima za predškolsku i osnovnoškolsku nastavu jednostavno ne možete ni danas razgovarati s Ministarstvom prosvjete. U cijelom svijetu već tradicionalne, pedagogije Waldorfa i Montessorija još nemaju mogućnost financiranja od „Ministarstva“ u Hrvatskoj 1997.)U potpunom su tranzicijskom vakuumu autori morali odgovoriti na zadatak. Međutim, oni nisu samo vrlo profesionalno i gotovo pragmatično odgovorili na program, već su u najboljoj tradiciji „tavanskog“ djelovanja uspostavili i nove vrijednosti i značenja. Jedini medij kojim su se služili je arhitektura. (Ništa više ni manje, naime, ništa drugo nije ni bilo moguće rabiti, sve se li srušilo ili se još nije ni stvorilo).Arhitektura se ovdje afirmira kao urbanizam i kao detalj, kao dijalog s pedagogijom, kao kulturni odgovor na novo, kao konceptualni prilog na Jurgen Habermasov „nezavršeni moderni projekt“ i na kraju kao politička lekcija o vrijednostima i značenjima okoliša za oblikovanje slike svijeta najmlađih nam stanovnika hrvatske metropole.Tema 2: Gdje smo i što ovdje radimo?Jaslice i vrtić nalaze se na uglu produžene Obedske ulice i Mramoračke ulice (što će reći „nigdje“), okružene stambenom izgradnjom kasnih 80-tih, zanimljivog hibrida između vernakularne arhitekture Hrvatskog zagorja i tipologije zagrebačkoga donjogradskog bloka te školskih zgrada „tipa“ škole koja bi se mogla naći u čitanci Sunce na prozorčiću. Mnogi „ozbiljni“ kritičari cijeli ovaj nesporazum na zagrebačkoj periferiji nazivaju postmodernom. U takvoj okolini autori postavljaju zgradu „L“ oblika građevinskog otiska (fotoprint) koji afirmira uglovnu situaciju bez ijednoga eklektičkog urbanog citata (npr.zagrebačkog Donjeg grada). Osobito je zanimljivo oblikovanje „ugla“ objekta koji kao fizička stvarnost ne postoji već je „dekonstruiran“ kao kombinacija punog i praznog. Ne samo uglovna situacija,već cijela omotnica zgrade funkcionira kao „osmotičko“ tijelo s izvanredno projektiranim detaljima u području polujavnog prostora ulice i poluprivatnog prostora igrališta. Detalji stvaraju mikrourbane situacije, goto mala javna „kraljevstva“ kao npr. betonska klupa ispred ulaza, ograda oko drveća ili popločenja ispred jasličkih jedinica. U strogom je kontrastu s ovim detaljima „totalni“ dizajn dječjeg igrališta koje „izgleda kao da će svi mališani jednog dana biti arhitekti“, a to se na „žalost“ autora, vjerojatno neće dogoditi. Naime, čini mi se da je dječja igra kao sastavni dio učenja u najranijoj dobi ipak mnogo slobodnija i nepredvidljivija nego što je fizička podloga koja je ovdje ponuđena.Tema 3: Srednji putTlocrtna dispozicija glavnih sadržaja „tipa ajn, cvaj, draj“ naglašava pretjeranu vjeru u dispozicijske normative organizacije vrtića i jaslica. Istina je da određena „tehnologija“ predaje bebica u pola sedam ujutro treba biti obavljena s konačnom funkcionalnošću, ali mislim da je upravo to „teritorij“ koji je trebalo bitno dovesti u pitanje. Naime, on je itekako briljantno doveden u pitanje na razini detalja interijera, svjetlosnih mikrouvjeta, skale boja; sve gotovo govori protiv „ajn, cvaj, draj“ tlocrtne organizacije. Ipak, da se bolje razumijemo, ja se ovdje ne zalažem za formalni i organizacijski „kaos“, već za stvarni razgovor s „funkcionalnim“. Moda se početak ovog razgovora može zamijetiti u prostornoj organizaciji tokova unutar i izvan zgrade gdje se rigidna prostorna dispozicija glavnih sadržaja vezuje na „komleksnu“ ortogonalnu komunikacijsku mrežu „maloga grada“ (city in miniature). Ta mreža osobito dobro funkcionira u 3D ili po presjeku, gdje svjetlo i boja, a posebno detalji stvaraju kompleksni okoliš. Upravo ovakav „višebojni“ kompleksni okoliš, za razliku od strogo funkcionalnog bijelog, nije samo doprinos arhitekturi 90-tih, već je i prema recentnim rezultatima istraživanja ekoloških psihologa optimalan za razvoj djeteta u najranijoj dobi. Gledajući pozorno s koliko su pažnje projektirani i izvedeni detalji (što jednostavno ne postoji više kao praksa u suvremenoj arhitektonskoj produkciji, i ne samo u nas), autori nas tjeraju na šegvićevski jednostavan zaključak da arhitektura nije komercijalna djelatnost, od nje se ne živi, već se živi za arhitekturu i njene korisnike. Sve ostalo je više-manje kritičarska onanija koju ja ovoga puta ne bih više upražnjavao; ipak, jednostavno ne mogu izdržati, a da ne citiram obrazloženje za nagradu Vladimir Nazor za 1996. godinu: „Dječje jaslice i vrtić na MAlešnici iznimno su uspješan primjer primjene zasada zagrebačkoga poetičnog racionalizma 30-tih i 50-tih godina, kreativno pridruženih kontinuiranom progresizmu i socijalnoj odgovornosti recentne novomodernističke arhitektonske ideje“. Ja ovo jednostavno ne „razumijem“, ali kako na kraju treba reći nešto važno, onda možda mala lekcija iz „kritičkog regionalizma“ mojih sugovornika s početka teksta. Zgrada vrtića u Malešnici predstavlja početak jednoga elementarno skromnog, ali neobično važnoga i autentičnog razgovora o modernoj arhitekturi i kulturnom identitetu. Ta građevina pokazuje kako se priključiti civilizaciji koja više ne vježba dogmatizam i jednoznačne istine, ali isto tako pokazuje jasan otpor prema univerzalizmu tržišta i kulturnoj globalizaciji. Tu smo negdje na početku srednjeg puta – skrenemo li, loše nam se piše, ustrajemo li, evo „raja na zemlji“.Vedran Mimica za ČIP 11/12