Utemeljenjem je nagrade “Neven Šegvić” za teorijski, znanstveno-istraživački, publicistički i kritičarski rad popunjena velika lakuna hrvatske arhitektonske teorije i prakse. Nagrada će sigurno pomoći strukturirati opsegom još uvijek malu hrvatsku arhitektonsku misoa i pisanu riječ. Prvi laureat nagrade “Neven Šegvić” dr. Darovan Tušek istaknuti je splitski djelatnik čiji je znanstveni interes fokusiran na problematiku splitskih arhitektonskih natječaja. Dr. Tušek je svoj znanstveni rad uspio privesti do same finalizacije objavivši ga u dvije knjige, te ga na taj način učinio pristupačnim stručnjacima ali i najširoj javnosti. Hrvatska arhitektura moderne, koja je dijelom istražena doprinosima velikog broja znanstvenih radova od kojih treba istaknuti radove T. Premerla, Ž. Čorak i A. Lasla, prvom je Tušekovom knjigom upotpunjena segmetom arhitektonskih natječaja koji su uvijek izmicali pozornosti istraživača, a oni predstavljaju jedan od najbitnijih čimbenika kontroliranoga, kompetitivnog arhitektonskog stvaralaštva. U prvoj knjizi u kojoj dr.Tušek prati splitske natječaje između dva svjetska rata, slijedi se razvoj Splita od maloga mediteranskog gradića tek dotaknutog zakašnjelom industralizacijom, do političkog središta istočne obale Jadrana koji su tadašnje kraljevske vlasti preferirale zbog njegovoga geostrateškog položaja. Tušek naglašava ambiciju grada koji, tek što se odvojio od austrijskog carstva, za svoj razvoj često rabi medij javnoga, međunarodnog, urbanističkog i arhitektonskog natječaja. Arhitektonsko-konzervatorski natječaji za kućice pred Dioklecijanovom palačom (1924.) ili najraniji urbanistički natječaj za regulacijski plan Splita (1924.) već su legendarne točke povijesti arhitekture i urbanizma na hrvatskom tlu. Tušekova je zasluga da je to mitsko tkivo, koje je lebdjelo u angdotskom sjećanju, a zapravo nikad nije bilo jasno, analitički oblikovano te izloženo, uobličio i objavio prema znanstvenim kriterijima. Hrvatskom arhitekturom poslije II. svjetskog rata bavili su se mnogi teoretičari, ali nažalost dosada je samo iznimno mali broj pokušao sintetski obraditi materiju bilo djelomično ili u cjelosti. Druga je knjiga dr. Tušeka, koja obrađuje pedeset i četiri splitska arhitektonska natječaja nakon Drugoga svjetskog rata, prvo je cjelovito znanstveno-istraživačko objavljeno o ovom značajnom razdoblju hrvatske nacionalne arhitekture, obilježenom intenzivnom gradnjom. Iako je o ovoj arhitekturi zbog male vremenske distance bilo teško zauzimati čvrste stavove, Tušek je iskoristio poziciju suvremenika i često gotovo kroničarski bilježio naoko marginalne događaje oko natječaja koji nam već sada svjedoče o atmosferi u kojoj arhitekti stvaraju. ObjeTušekove knjige djeluju kao jedina dostupna sjećanja na niz prijelomnih događaja važnih za prostorni razvoj Splita. Tušek je često morao spašavati prašnjavu građu iz devastiranih arhiva projektantskih tvrtki pred privatizacijom. Tušekovim je knjigama uspostavljen metodološki obrazac za valorizaciju arhitektonskih natječaja koje smo dosada obično navikli promatrati kao ekscese i izllirane pojave. Tek se usporedbom svih značajnijih arhitektonskih natječaja u Splitu mogu nazrijeti zakonitosti i krajnji dosezi njihove primjene u nastajanju suvremenog Splita. Splitska, a i hrvatska arhitektura na ovaj je način dobila referentne spoznaje o dosezima natječaja koje će sigurno biti korisne svima onima koji se njima namjeravaju koristiti kao načinom kreiranja prostora.Miće Gamulin ČIP 11-12