Građevina crkve u povijesti je bila uglavnom kolektivno djelo graditelja, zidara, klesara, kipara, drvodjelaca, slikara i niza drugih obrta koje danas kvalificiramo umjetničkim aktivnostima, a tek je u izuzetnim prilikama građevina bila samo u svojoj osnovnoj koncepciji djelo pojedinca i to tek od renesansnog vremena. Danas je građevina crkve isključivo graditeljevo autorsko djelo, a gubitak kolektivne svijesti, koja je savršeno funkcionirala u prošlosti, danas mora zamijeniti jedan graditelj s pretpostavkom da živi s povijesnošću vremena. Tu je ključni problem našeg vremena jer sada graditelj sam svojom umjetničkom imaginacijom mora živjeti kolektivnu svijest, koja ipak, ma kakva bila, postoji. Za graditelja je tema crkve vrlo intrigantna i veliki je izazov imaginaciji u pomirenju oblika i jedne posebne funkcije, na koju danas nismo niti kao arhitekti navikli, a to je duhovna funkcija sakralnog prostora. U sakralnom je prostoru sve podređeno doživljaju, osjećaju, duhovnom odnosu sa sobom i u zajedništvu s ljudima, te s duhovnim prožimanjem s Bogom. Toj je funkciji prvenstveno sve podređeno. Graditi je crkvu, dakle, silno zahtjevna tema. Praktična se težina zadatka pred graditeljem očituje tek u rješavanju primarne fizičke funkcije i u konstruktivnom svladavanju prostora, iako i ono već spada u viši red stvari jer ideja o konstrukciji nositelj je i ključ cjelokupne prostorne zamisli. Sve ostalo nije zadatak u klasičnom smislu, niti je odgovor primarnoj funkciji, sve ostalo jest stvaralaštvo koje teži izražavanju vlastite duhovne imaginacije te misaonoga i kreativnog prožimanja, a otvara dakako i nova pitanja.Nakon ovakvog pristupa graditi je crkvu veoma složen i težak intelektualni zadatak. Graditi crkvu velika je hrabrost, no danas mnogi na žalost imaju hrabrosti, ali najčešće ništa drugo. Zato se struka mora već pitati o prisutnosti i značenju novije sakralne arhitekture. Da bismo je valorizirali, potrebno je znati što je sakralni prostor danas, kakva on pitanja nameće arhitekturi, na koji način suvremena arhitektura odgovara na njih te kako se u njima kreativno ostvaruje? Pitanja su intrigantna jer je sadržaj te arhitekture najneposrednije vezan uz duhovne, intimne i zajedničke čovjekove doživljaje. Arhitektu je sakralni prostor uvijek stvaralački izazov, a u ovom vremenu veoma upitne civilizacijske kohezije, vremenu gubitka uporišta i traženju nova smisaona ishodišta, vremenu koje gubi svijest o povijesnom pamćenju, vapaja za duhovnim jedinstvom, novi sakralni prostor najsloženija je prostorna zagonetka. Zato nas iznenadi i pokoji relevantni sakralni prostor / crkva, građevina ostvarena u nezavidnoj situaciju opće zbunjenosti. Morsanova i Šurbatova crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije vrijedna je spomena, naravno i nagrade koja joj je dodijeljena. I tek kratka prostorna analiza pokazat će osnovne vrijednosti te nove sakralne građevine.Autori su zadatku pristupili jasno i jednostavno upotrijebivši osnovni tlocrtni oblik kruga, to jest središnjeg prostora. To je uglavnom uvijek dobro ako se geometrijom kruga iskoriste i sve mogućnosti koje ona pruža. U ovoj je crkvi to uredno provedeno. Unatoč krugu jasno je uspostavljen i „autoritet smjera“ koji počinje još kompozicijom vanjskog prostora te zidom – ekranom kao ulaznim akcentom koji će govoriti i svojom kamenom strukturom, zatim se nastavlja središnjim dijelom lađe do svetišta uz naglašeni uzdužni „prorez svjetla“ u stropu od ulaza do svetišta, gdje se usmjerava u visinu kroz stakleni krov između dviju vertikala tornjeva. Geometrija cjelovitog prostora dosljedno dakle slijedi „autoritet smjera kretanja“ koje u samom svetištu prestaje biti fizička kategorija i željom autora prerasta u duhovni doživljaj sakralnog. Autori vješto i dosljedno barataju izborom i vrstom materijala, posebno boja, naglašavajući slijed od „grube“, vanjske do „profinjene“, unutrašnje obrade. Konstruktivni sklop jasan je i sukladan obliku građevine te je srastao s osnovnom autorovom imaginacijom. Neka mi bude dozvoljeno primijetiti da se je krovište moglo i efektnije iskoristiti kao važan prostorni čimbenik, a time bi se možda dobilo i na unutrašnjoj visini crkve, koja bi dobro došla.Morsanova i Šurbatova crkva dorađeno je djelo visokih arhitektonskih vrijednosti ostvarivano u zajedništvu s naslijeđenom prirodnom i artificijelnom okolinom i njeno je cjelovito funkcioniranje upravo tim činom osiguralo sebi trajnu vrijednost. Tomislav Premerl za ČIP 9-12 1998.