Krstulovićeva arhitektura obilježuje karakterističnu etapu razvoja hrvatske arhitekture u kontekstu razvoja svjetske arhitekture sedamdesetih godina 20.stoljeća. Njegova se ostvarenja odlikuju inventivnim oblikovanjem arhitektonskih volumena, naglašenom racionalnom plastičnom obradom površina te dinamično oblikovanom konstrukcijom, pretežno u armiranom betonu. Bitna je karakteristika Krstulovićeva stvaralaštva njegov kontinuirani rad na svakom pojedinom zadatku-od početne ideje arhitektonskog djela i projektiranja do konačnih projekata unutrašnjeg uređenja i oblikovanja pratećeg namještaja i uporabnih predmeta, kao i striktnog praćenja i autorskog nadzora svih radova u izvedbenoj fazi građenja. Dugi niz godina arhitekt Boris Krstulović obnaša funkciju redovnoga sveučilišnog profesora na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svojim profesorskim angažmanom u nekoliko nastavnih predmeta uspješno i hvalevrijedno promiče značenje i domete arhitekture u ukupnom civilizacijskom graditeljskom stvaralaštvu. Arhitekt Krstulović svojom širokom praksom nastoji potvrditi vlastite teorijske teze da je arhitektonsko projektiranjke prvenstveno iznađena (subjektivna) metoda, koja je izravno konstituivna za djelo, a ne znanje, koje se samo nanovo pribire ili barem provjerava kod svakog posebnog projektantskog zadatka i koje se (uglavnom) mora “posuđivati” od pojedinih specijalista.