Poznata bi se dosjetka bečkog interijerista Hermanna Czecha o arhitekturi i kao „pozadini“ teško mogla primjeniti na interijer bistroa Elite. Taj je relativno mlai lokl, smješten u polujavnom dijelu prizemlja poslovne uglovnice na zagrebačkom Kennedyjevu trgu, govori paosebno moduliranim jezikom, za koji se ne bi moglo reći da se povlači u drugi plan. Pri ulasku u bisto Elite dolazi do čuđenja i zbunjenosti. Strop „javnog dijela“ ovog lokala predstavlja negativ poda, tako da se miješaju pojmovi „gore“ – „dolje“, „sprijeda“ – „straga“. Crne fragmente meandra u sivom granitnom podu nalazimo opet u crno lakirnaom stropu kao bakrom postavljene, svijettleće udubine. Pomalo zbunjujuće oblikovanje pod, koje asocira na igru domina, izražava veoma prisutan ludistički karakter čitavog oblikovanaj. Posve ostakljena fronta lokala pruža pogled, preko složenog konglomerata tekstura i svjetala prvog „javnog“ dijel abara, na bakrena, svijetleća pismena, gotovo jednako visoka kao sma prosto. Ta pismena, stavljena na staklenu pomičnu stijenu (što odvaja prvi, otvoreni od drugoga, intimnog dijela bara) ako i na završnu, neprozirnu staklenu stijenu toga dijela, daju tom bistrou istovremeno i iritantan i atraktivan dojam. Sam barski pult svijetleće je stakleno tijelo, koje sa sjajnom čeličnom stijenom u pozadini čino dematerijalizirani pol barskog prostora, nasuprot njemu stoji rupičasta zidan membrana. Ta je rupičasta stijena nositelj prostornog identiteta i generator atmosfere, pri čemu istovremeno služi za osvijetlejnej i cirkulaciju toplog zraka. Duguljasti, intimniji dio bistroa dobio je karakter zaštićenog prostora uvođenjem svođenoga spuštenog stropa, čiji je umjetni karakter jasno izražen. Istovremeno se ovdje dobija i osjećaj kretanja, možda kao u odijeljku luksuznog, brzog vlaka.Doživljaj atmosfere ovih prostora pojačan je razrađenim rasporedom svjetla, pri čemu izvori svjetal ostaju nevidljivi-svijetli, stakleni kubus bara, bakrena slova svjetlucaju na stakelnim opnama prostora, svjetlo zrači iz sjajnim bakrom podstavlejnih niša i stropnih, meandarskih udubina, ono izbija iza sjedal, iza baldahina i koso oslonjen ih stijena.Svime time postiže se dojam pomaka i uzleta od svakidašnjice. Arhitekti Penezić i Rogina žele prije svega stvoriti prosotre pune atmosfere, karaktera i psiholoških učianka, pri čemu se služe sredstvima polarizacije i apstrakcije. Mnogostrukost različitih svjetova, te njihovi sučeljavanje vode do rješenja koja ne žele biti konačna, već ostavlajju dovoljno slobodnog prostora za neodređeno. Njihovi bi prostori u prvom redu trebali izazvati doživljaj – trenutak čuđenja i upitnosti. Na kraju ostaje svijest o prolaznosti ovog interijera kao scenografije za komadić gradskog života a to nije malo.