Lukobran u Sutivanu – Peta pozornica
Nominacija za nagradu Bernardo Bernardi 2020.
Autori:
Tvrtka:
Projektni tim:
Bruna Lukšić , Ana Žabica
Suradnici:
Vlatko Miličević projekti konstrukcije, vode, odvodnje i hidrantske mreže , Petar Kežić projekt elektroinstalacija
Investitor:
Lučka uprava Splitsko-dalmatinske županije
Izvođač:
AKROPOLIS , ELOS rasvjeta
Godina početka projektiranja:
2013
Godina dovršetka projektiranja:
2018
Godina početka gradnje:
2019
Godina dovršetka gradnje:
2020
Površina obuhvata:
882 m2
Ukupna tlocrtna površina:
882 m2
Ukupna vrijednost investicije bez PDV-a:
1800000
Program / vrsta:
Komunalna infrastruktura
Javni prostor
Lokacija:
Sutivan
Obrazloženje stručnog žirija:
Projekt sanacije lukobrana Veliki most s kraja 19. stoljeća u Sutivanu, na otoku Braču autor je iskoristio kao povod da realizira njegovu transformaciju u javni prostor. Angažmanom koji nadilazi okvire uobičajenoga arhitektonskog djelovanja, autor je iskustveno i teorijsko istraživanje potencijala tog prostora u kontekstu mjesta uspio provesti u djelo nizom malih suptilnih intervencija koje reagiraju na klimu, vizure i navike mještana, te respektiraju prirodu i međuodnose novih i starih oblika i materijala. Ova prostorna intervencija dokazuje da se i malim, ali pomno promišljenim zahvatima može učiniti „ni iz čega neštoˮ u sferi javnog prostora, pa i generirati nove kvalitete življenja mjesta.O projektu (tekst autora):
Krajem 19.-og stoljeća, za vrijeme Austro-Ugarske vladavine sagrađena je sutivanska lučica, a definirana je malim mulom na zapadu i većim lukobranom na istoku, “Velikim Mostom”, formirajući tako pet sutivanskih pozornica. S vremenom, na lukobranima su evidentirana strukturalna i parterna oštećenja, te je predviđena sanacija.
Potreba za sanacijom predstavila je okvir za aktivaciju “Velikog Mosta” u smislu istaknutog sutivanskog javnog prostora, zimi uvijek osunčanog (rijetkost u sjevernom otočnom mjestu), što je bilo moguće ostvariti minimalnim i suptilnim parternim arhitektonskim intervencijama.
Prostorne intervencije na parternom dijelu “Velikog Mosta” pojavljuju se kao linearni slijed, sekvenca povezanih ali ritmički odvojenih događaja. Početak Mosta prepoznat je kao mjesto okupljanja starijih mještana. Postavljeno je mjesto za sjedenje sa zaklonom od vjetra. Šetnicom se u nastavku dolazi do središnjeg mjesta okupljanja. Postavljene su tribine i klupe, orijentirane prema vizuri mjesta. Pod je svugdje zaglađen, operabilan, napokon pristupačan, a na mjestima se povlači i otkriva stanje prije sanacije kao prostorna memorija.
Predložena arhitektura je instalirana u obliku finih betonskih "tepiha" koji su senzibilno ukomponirani u kameno lukobransko okruženje te postaju dio tog mediteranskog pejsaža. Kamene klupe mjestimično izbijaju iz betonskih tepiha te nadoknađuju kamen oduzet iz zida lukobrana. Topološkim postavom "tepiha" dolazi do reakcije: transformira se dojam javnog prostora i nastaje novi identitet lukobrana.
Tako je unutar klasičnog Austro-Ugarskog kamenog lukobrana realizirana suvremena arhitektonska gesta koja spaja novo i staro sa posljedicom generiranja novih prostornih vrijednosti.