"Razumijevanjem nataloženih povijesnih slojeva na mjestu antičkoga rimskog kazališta autor ga rekonstruira suvremenim arhitektonskim jezikom; reagira na zatečeno stanje obilježeno fragmentima antičkih, srednjovjekovnih i kasnijih razdoblja te, u gotovo piranesijevskoj maniri shvaćanja arhitekture kao koncepta i njezinom materijalizacijom, stvara novi autonomni arhitektonski konstrukt. Kako je izvorni gabarit antičke građevine u dijelovima prekriven naknadnim povijesnim slojevima, novo kazalište obilježeno je neočekivanim prostornim fragmentima: čeličnim tribinama koje djelomično upotpunjuju rubni perimetar originalnoga rimskog kazališta stvarajući cijeli spektar manjih tribina. Taj spektar potvrđuje se i u svojoj materijalizaciji. Ona je trostruka: čelik, beton i kamen. Beton i kamen sugeriraju fragmente kazališta koji su dio terena, te autor lucidno ostavlja neke od spomenutih neobrađene stvarajući predivnu dihotomiju staroga i novoga. Suvišnih detalja nema i cijela arhitektura manifestira se pragmatičnošću i utilitarnošću, što se očituje i dosljednim principom projektiranja: redovi današnjih tribina, betonskih i čeličnih, odgovaraju izvornim proporcijama antičkog kazališta u omjeru 1 : 2, prema vitruvijanskim načelima. Kako sam autor navodi: ‘forma nove čelične tribine prati raster nekadašnjih antičkih tribina, a između gornjih i donjih redova smješten je pasaž s kojeg se spuštaju i uzdižu stubišta za punjenje i pražnjenje tribina’. Poprečni presjeci čeličnih tribina prilagođuju se zatečenom stanju te je njihov dijapazon izrazito širok, stvarajući cijelu ‘novu arheologiju’ vidljivih temelja i čeličnih nosača između kojih je skrivena sva potrebna složena oprema električnih instalacija za rasvjetu, ozvučenje i optičku mrežu. Posebno je dojmljiv detalj dodirne točke čeličnoga (novog) gledališta i antičkoga (obrađen kamenom), stvarajući dojam prividnog lebdenja jednoga nad drugim." Krešimir Damjanović