Lonjsko polje tijekom godine prolazi radikalne mijene – rijeka nakon zime plavi, pretvarajući nizinu u niz plitkih vodenih zrcala u kojima se u proljeće mrijeste ribe. Povlačenjem vode nastaju jezerca – gozba za veliki broj vrsta ptica, a nakon toga nepregledne bogate livade za slobodnu ispašu stoke. Brojne autohtone vrste tako se ovdje sele i putuju, a promatrati ih u prirodnom elementu na njihovim proputovanjima posebna je privilegija koja počinje uvažavajućim dijalogom. Povećanje vidljivosti parka prirode planirano je kroz niz intervencija koje posreduju i tumače njegovu posebnost: opremanje ulaznih centara, infrastrukturu pješaka, biciklista, brodova, vidikovaca.

Centar za posjetitelje u Osekovu i promatračnice u blizini Čigoča, Repušnice i Osekova predstavljaju tragove stoljeća kultiviranog krajolika, antropogeno-prirodnih simbioza, graničarske povijesti. Dva paviljona centra – izložbeni i informativno-administrativni – sempliraju zatečene ruralne morfologije i uvode novi javni prostor između komunicirajućih volumena. Vidikovci su ludički element polja, točke kojima se uspostavlja novi identitet, platforme za promatranje bogatog biljnog i životinjskog svijeta. Oni su i samostojna vrsta novih bića koja pripadaju svim slojevima i akterima podjednako. Njihove biomorfne konfiguracije nisu eksplicitne, no ipak uključuju kretnju, organički oblik, oruđe, sjenku lokalno poznatog. Markiraju teritorij kao što su to nekada činili graničarski čardaci, ali bez prijetnje, omogućuju pogled na životinje bez lova, čine nas sudionicima krajolika bez da budemo primijećeni. Nepomična fantastična bića brišu granicu i izjednačavaju jezik antropogenog i prirodnog, vire u daljini kao novi bestijarij.