U samom centru Zagreba u jednom od donjogradskih blokova raste samonikli vrt pun invazivnih biljnih vrsta. Zaštićen je zidovima zapuštene bivše octare s početka 20. stoljeća, kao neka nova vrsta industrijskog Hortus conclusus-a kojem savršeno odgovara mikroklima nastala ispod poluuništenog staklenog nadsvjetla.

Taj je vrt poslužio kao polazišna točka i sastavni je dio projekta.

Na ulazu u vrt iza velikih kliznih vrata industrijskog mjerila smjestila se nova građevina projektirana za jednog specifičnog korisnika, umjetnika Silvija Vujičića. Građevina postaje njegov primarni ured za sastanke, showroom za arhitektonsko staklo, prezentaciju tekstila i odjeće, event space... 

Savršenog je pravokutnog oblika, s jednostavnom vanjskom čeličnom konstrukcijom i mobilnom fasadom od dvanaest kliznih staklenih panela. Stakla su laminirana i unutar svojih slojeva sadržavaju 'uzgojeno' ogledalo, detalje od unikatnog tekstila te pjeskarene elemente. Motiv na fasadi čine stotine fotografija iz umjetnikova arhiva koje su pretvorene u mrežu obostrano reflektivnih crteža, a izradio ga je program umjetne inteligencije kojeg klijent koristi kao instrument u svom stvaralaštvu. Reflektivne plohe fasade 'uvlače' sliku zelenila vrta i na taj način negiraju granicu unutarnjeg i vanjskog. Beskonačnim fragmentiranjem i ponavljanjem prostora projekt nadilazi malu kvadraturu interijera i pretvara se u teritorij.

Projekt ne pripada jednoj određenoj tipologiji; on je istovremeno mali hram i vjetrobran vrta, istovremeno soba i građevina. Njegova simbioza s vrtom naglašava kontrast između prirode i tehnologije, divljine i reda.