Ante Rožić jedan je od ključnih protagonista hrvatske arhitekture druge polovice 20. stoljeća. Radni vijek proveo je u Makarskoj, a najveći dio svog opusa ostvaruje u Južnoj Dalmaciji. Rožićev opus je umjereno obiman, evolutivan i vrlo konzistentan, a njegova „periferna“ pozicija i duboka ukorijenjenost u lokalni kontekst doveli su ga do razvoja vlastitog arhitektonskog pristupa koji je istodobnoo jasno povezan s internacionalnim kretanjima, ali i neopterećen konvencijama i dogmama.
Već u jednoj od prvih realizacija, crkvi u Podgori (1961.), Rožić istupa s projektom na tragu jezgrovitosti i formalne senzualnosti južnoameričke arhitekture te predstavlja novinu u hrvatskom kontekstu. U crkvi u Podgori prostor, forma i konstrukcija svedeni su na betonsku ljusku slobodne forme koja je u toj maloj sredini ponudila kozmopolitsku viziju sakralnog prostora, ali i arhitekture općenito.
Nakon te rane realizacije koja ostaje neopravdano nezabilježena u hrvatskoj arhitektonskoj historiografiji, uslijedio je niz zamijećenih radova u turističkim tipologijama, velikom eksperimentalnom poligonu hrvatske arhitekture 1960-ih i ranih 1970-ih. Jedan od najzanimljivijih takvih poligona je „Rožićeva“ rivijera u Brelima gdje se u periodu od svega desetak godina odvijala izuzetno brza evolucija arhitektonskih modela koordiniranih jasnim urbanističkim konceptom. Razvoj rivijere započinjem Urbanističkom studijom Brela (Ante Rožić, Matija Salaj, Julije De Luca, 1960. – 62.) kojom je definirana strategija niske gustoće izgrađenosti i brižljivog, organskog usklađivanja paviljonske arhitekture relativno malog mjerila sa topografijom i vegetacijom. Ta urbanistička strategija primjenjuje se u svim realizacijama na rivijeri čemu je bitno doprinijela činjenica da je Rožić poznavao „svaki kamen i svako stablo“ na terenu.
Prva u nizu realizacija je hotel Maestral (1965., s Matija Salaj, Julije De Luca, interijer Bernardo Bernardi) finih proporcija i elegantnih detalja, a čija je izdužena prizma razapeta između dvije uzvisine. Konfiguracija kultiviranog krajolika replicirana je u „raumplanu“ javnih etaža koje iz eksterijera teku kroz središnju zonu hotela, a interijer je brižljivo projektiran u duhu sinteze vizualnih umjetnosti, što će se nastaviti i u drugim projektima. U hotelu Berulia (1970., interijer Bernardo Bernardi) Rožić uvodi strukturalni pristup u kojem se volumen razlaže u individualne kompozicijske jedinice koje odgovaraju sobama. Time su smještajne jedinice „približene“ prirodi i očuvanoj borovoj šumi, a i drugi projektantski postupci vode prema naglašenijem prožimanju arhitekture i prirode. Tijelo zgrade je perforirano atrijima, a hodnici i stubišta već unutar volumena prelaze u eksterijerski, negrijani prostor koji se širi na terase čime se afirmira život na otvorenom. Rožić kombinira modernistički arhitektonski jezik i regionalnu tektoniku čitljivu u lučnim svodovima prizemlja izvedenima u opeci. U Vili Berulia (1970.) nastavlja se razvoj tih motiva, a karakterizira ju naglašeno plastičan tretman volumena. Gusto tkana matrica Turističkog centra Brela (1969., interijer Bernardo Bernardi), prepoznatljivog po dinamičnom pejzažu kosih krovova komponiranih poput apstraktne strukture. Rožić je pod utjecajem pokreta Novih tendencija te iskustva sistemske umjetnosti ugrađuje u lokalnu urbanu tradiciju gustih i rahlih aglomeracija. U prilog toj vezi Novih tendecija i Brela, treba spomenuti i Bernardijeve „sistemske“ zidne reljefe u danas nepostojećem interijeru poslovnice banke smještene u Centru.
Upravo u seriji projekata za Brela, Rožić je razvio metodu projektiranja koja izvire iz neposrednog, osobnog, fizičkog kontakta s mjestima na kojima je radio. Utoliko njegovi radovi ne proizlaze iz oponašanja tradicijskog jezika, nego iz performativnih i perceptivnih svojstava arhitekture, iz načina na koji se formira ambijent podoban podneblju i načinima života.
Rožić interese za regionalno dalje istražuje u poetičnoj realizaciji Instituta „Planina i more” i Malakološkog muzeja u Makarskoj (1978.) u kojem s motivi poput kosog mediteranskog krova i trijema dobivaju modernu interpretaciju. Konture volumena pošte u Makarskoj (1977.) nadovezuju se na tradicionalne urbane oblike, no važna javna građevina artikulirana je kroz moderne prostorne odnose i suvremen arhitektonski jezik. Hotel Goričina 2 u Kuparima (1979.), značio je i povratak „strukturalnoj kompoziciji“, dok hotel Meteor (1984.) postaje novi reper sve naglašenije turistificirane Makarske.
Radeći u ambijentima snažnih prirodnih obilježja i urbanih identiteta, Rožićev rad usmjeren je prema nastojanjima da se definiraju odrednice „naše arhitekture“ i kultivira vlastita autentičnost. Rožićev rad važan je za razvoj arhitektonske kulture u Hrvatskoj, kao što je i bitno doprinio činjenici da je Južna Dalmacija internacionalno relevantna regija arhitektonskog „mediteranskog modernizma“.
Već desetljećima svjedočimo brutalnoj destrukciji mediteranskog prostora i ambijenta u Hrvatskoj ali i drugdje, pri čemu ta destrukcija uključuje i negaciju i nerazumijevanje naše bliske povijesti. Hotel Goričina 2 je danas ruina, hotel Berulia preoblikovan je uz pokušaj da se zadrže neke od njegovih formalnih značajki, ali je ipak izgubljen karakter cjelovitog djela. Hoćemo li u cijelosti uspjeti sačuvati hotel Maestral, jedno od ključnih mjesta novije arhitekture u Hrvatskoj koji je, srećom, prošle godine preventivno zaštićen kao kulturno dobro? Nadamo se da će nagrada Anti Rožiću skrenuti pažnju i na samog autora, ali i na vrijednosti našeg mediteranskog modernizma, urbano-kulturnog sloja usporedivog s drugim vrhuncima povijesti ovdašnje graditeljske kulture.
