Članak u časopisu: ČIP 668-671
Život grada, život muzeja
datum/vrijeme
31.12.2010.

?D. P.: Imali ste priliku da, kao “lokalni” arhitekt (za razliku od autorâ Avenue Malla, čiji je izvorni koncept postavila multinacionalna arhitektonska korporacija La Guardia Low), prvi put nakon pauze od 20-ak godina, u kontekstu CIAM-ovskog urbanizma Novog Zagreba izgradite jednu značajniju, kapitalnu građevinu. Smatrate li spomenuti urbanistički model još uvijek vrijedećim za reprodukciju grada? Zagreb se širi, i to je normalno. Na to pitanje moglo bi se odgovoriti usporedbama, recimo Zapruđa s nekim novourbaniziranim dijelom poput Španskog, Sesveta , ili recimo usporedbom Poljane uz južnu stranu Vukovarske s obližnjim novonastlim košmarom Vrbika. Pitanje urbanizacije je vrlo ozbiljno. Kakve je kvalitete donio, primjerice, novi plan za Središće, sjeverno od muzeja, gdje je predviđena upitna blokovska izgradnja, u odnosu na bilo koje novozagrebačko naselje.M. M.: Lokacija odabrana za izgradnju MSU-a ima specifična svojstva proizašla iz modernističke matrice Novog Zagreba i u fizičkom smislu bitno je određena križanjem jakih prometnica. Također, karakter mjesta je u neku ruku implicitno određen pola stoljeća starom idejom o glavnoj gradskoj osi s javnim sadržajima. Kako ste vi iščitali i interpretirali te datosti, koje ste činjenice smatrali bitnima, a koje ste parametre eventualno isključili iz koncipiranja projekta? Urbani parametar novozagrebačke lokacije važan je element u formiranju projekta. Ne mislim da je isključivo potrebno naglašavati gradsku os. Kao što ste rekli, riječ je o dva pravca. Jedan uzduž Novog Zagreba, a drugi okomiti, koji se pruža kroz slojeve grada. Ta dva smjera jasno su prisutna u strukturi građevine, u volumenskoj pojavnosti, te u jasnoj funkcionalnoj podijeljenosti u smjeru sjever-jug. Može se iščitati da je objekt na svom sjevernom i južnom rubu omeđen, dok su istočni i zapadni slobodni, odrezani presjeci koji otvaraju unutrašnju strukturu. Muzej pripada i orijentiran je prema Aveniji Dubrovnik, a put prema gradu ga reže, presijeca, pa prolazeći tim smjerom sudjelujete u komunikaciji.M. M.: Urbane se dinamike mijenjaju, a u vrijeme projektiranja MSU-a još se nije znalo da će se realizirati Avenue Mall. Smatrate li taj projekt suplementarnim MSU-u, mogu li se ta dva programa međusobno podupirati i stvarati urbanu situaciju? Dimenzija Novog zagreba, veličina gradskog križanja, drugačija je u formiranju urbanih situacija od donjogradskih mjerila. Točno je da su ne samo dva, nego i tri ugla potpuno drugačija. Maknimo na stranu arhitekturu, vidljivo je da Novom Zagrebu sadržaji trebaju i to je sigurno svima jasno. Pitanje je koji su to urbani elementi koji mogu aktivirati cjelinu, te treba li nova interpretacija sadržaja, njihovo reprogramiranje u kontekstu ponuditi nove situacije. M. M.: Kontekst, naravno, nije samo pitanje datosti lokacije, nego i širih urbanih dinamika koje uključuju i događajni i simbolički sloj. Interpretirate li MSU i kroz pitanje urbanoga i kolektivnog identiteta, treba li zgrada od javnog značaja iskazivati i simboličku, formalnu snagu koju, primjerice, odnos trijema i trga sugeriraju? Je li mjerilo toga prostornog sklopa samo pitanje odnosa prema kontekstu i veličini samog programa ili je i osmišljen tako da izražava važnost institucije? Mjerilo je svakako odgovor na zatečeni kontekst, brzinu i dimenziju novoga grada. Muzej nema namjeru formalno pokazivati institucionalnu snagu, mislim da danas to nije potrebno. Ulazni dio treba sagledavati u kontekstu cijele strukture jednakovrijednog ispreplitanja otvorenih i zatvorenih dijelova. Južni natkriveni dio preuzima dvije trake pristupnog trga, nije jasno fokusiran i ostavlja različite mogućnosti interpretacije.Institucionalnu snagu mu trebaju dati događaji. Većina kulturnih institucija u svijesti građana prisutna je prema fizičkoj pojavnosti, u ovom slučaju to bi trebalo funkcionirati drugačije. Poput izvrnute rukavice, događaj se prenosi van, on u sagledavanju postaje dominantan i stvara sliku. Nije potrebno ući u muzej da bismo bili u njemu.To je stav (odgovor) prema muzealizaciji suvremene umjetnosti, naglašava se stvaranje odnosa prema unutrašnjem sadržaju u odnosu na svakodnevicu koja je stalno prisutna. Smatram da nije ispravno pokazivati uzvišenost i nedodirljivost, takvi a priori stavovi u pravilu nisu dugotrajni i bivaju otkriveni i odbačeni. Nikome nije bila namjera stvoriti hram umjetnosti, nego muzej sadašnjosti.D. P.: Gledajući pristupne putove prema objektu, čini se da je muzej nedovoljno pristupačan sa svih strana, osobito s obzirom na soliterni karakter gradnje u Novom Zagrebu, koji podrazumijeva ravnopravnost svih strana bez podjela na front i back (odnosno na reprezentativo/prednje i dvorišno/stražnje pročelje). Kako objašnjavate odluku kreiranja neke vrste reprezentativnog pročelja s takozvanim“propilejskim“ pristupnim trgom na samo jednoj strani, i to baš na strani Avenije Dubrovnik, dok su ostale strane zanemarene u parternoj privlačnosti za pješake? Muzej je ulazom okrenut Aveniji Dubrovnik. Prostorna struktura jednakovrijedne izmjene zatvorenih i otvorenih segmenata uvodi demokratičnost i jednakovrijedan odnos prema svim stranama. Nije ispravna podjela na ispred i iza. Prije bi se reklo gore, dolje, lijevo, desno bez posebnog fokusiranja. Čak mi se čini da su ostale strane privlačnije za prolaznike. Isti stupovi i dapače naglašeniji otvoreni prostor nalazi se i na sjeveru, i jasno je saglediv iz zone uličnog nogostupa. Određena kontrola je, naravno, potrebna, ipak je riječ o izložbenim sadržajima koji moraju dobiti u pojedinim situacijama i putove kretanja, od ulaza do izlaza.D. P.: Jedna od najvažnijih karakteristika vašeg koncepta su natkriveni trgovi-trjemovi. Kako vidite režime njihovog korištenja i aktivacije? Mogu li oni, prema vašem mišljenju, postati „glavni trgovi“ Novog Zagreba? Struktura Muzeja nosi u sebi neke elemente grada, snagu urbanog mjerila, te uspostavlja svoj vlastiti urbanizam – dnevnog boravka Novog Zagreba. Praznine su dio prostorne strukture koje muzejskim sadržajima omogućuju drugačiju programsku aktivnost. To je pomak od bijeloga izložbenog prostora prema svakodnevici, prema novim programskim mogućnostima. Na taj način ukida se osjećaj zatvorenosti. Kretanjem kroz izložbene prostore pogled se usmjerava prema van, unutrašnjosti se uvijek suprotstavlja ili pridružuje sadašnjost, realni okolni život. M. M.: Iz moje je osobne perspektive okoliš MSU-a, postojeća dispozicija „usamljenih“ zgrada i golemo križanje, koje je u svom profilu podređeno automobilima, neobično. Naime, ne čini se da zgrade raspoređene oko križanja (uključujući i one koje će nastati) čine urbanu cjelinu. Avenije Novog Zagreba ne povezuju nego dijele pojedine kasete – svako naselje je u sebe zatvorena cjelina i križanja nisu mjesta koja stimuliraju urbane situacije. Koji je vaš stav o tome? Sigurno je, kao što ste rekli, da sve to treba sagledavati iz druge perspektive, uključiti brzinu vožnje, tada ona druga dimenzija nekome izgleda neobično. Ja u ovom trenutku mogu govoriti o postavkama na kojima je nastao MSU, i na koje je elemente urbanog konteksta Novog Zagreba on ponudio odgovor, na koji mu način on pripada i u sebi ga udomljuje. To se ne odnosi samo na jedno križanje. Točno, urbanizam Novog Zagreba formirao je avenije i naselja, jedna karakteristika je svakako prisutna, a to je otvorenost, polje korištenja je široko. Na taj način izmjenjuje se i dimenzije brzine, koja je različita u unutrašnjosti naselja i na rubovima, te mjestima preklapanja. Mislim da tu otvorenost treba sačuvati, ne smiju se događati plombiranja, krpanja naizgled praznih rupa, kao što se to događa, primjerice, s dijelovima današnje Vukovarske.M. M.: Neosporno je da je koncepcija muzeja izvorna, no vidite li vi neke reference koje možda i nisu direktne, neke asocijacije koje su se možda pojavile tijekom ili nakon dovršetka projekta?Muzej je kao što navodite izvoran, ali ne po obliku ili po tome kako izgleda, nego po načinu kako problematizira s događajem i stavom iz kojeg je nastao.Teško mi je na taj način govoriti o referencama. U ovom slučaju, naglasio bih meni jako drag projekt Kunsthausa u Bregenzu. Galerija na obali jezera, s jasno i konzekventno provedenom idejom, kako u odnosu na vizure tako i na drugoj strani prema gradu s odvojenom upravom i pristupnim trgom.M. M. i D. P.: Prostorna konfiguracija MSU-a osmišljena je kao niz paralelnih traka koje se mijenjaju u presjeku i stvaraju različite međuodnose. Postoji li neko pravilo koje je generiralo te mijene? Prva asocijacija pri pogledu na zapadno i istočno pročelje je Kniferov meandar, no je li zaista osnovna kontura muzeja nastala kao ekstrudirana interpretacija meandara, ili je ona samo usputni rezultat preklapanja prostornih traka u presjeku? Što je bila namjera? Asocijativnost meandra ili prostorno preklapanje? Već sam možda dosadan s tumačenjem, ali kao što ste rekli, nije riječ o ekstrudiranom menandru, nego nizu izmjena različitih prostornih odnosa. Preklapanje viših i nižih dijelova dvaju zasebnih izložbenih segmenata sa svojim pripadajućim “prazninama” dovela su do možebitne likovne sličnosti u kojoj nema ništa loše. Prostornu strukturu treba sagledavati u cijelosti, ravnopravno, otvoreno i zatvoreno, jer na taj način se i koristi, te zapunjava. Gustoća sadržaja i aktivnosti ponekad su veće u otvorenom dijelu nego u zatvorenom prostoru. Takvim sagledavanjem ostvaren je prostor za tobogan, Balkinu instalaciju, Martinisova umjetnika pri radu, ili možda Kožarićevu kuglu na južnom dijelu. Postavljen je okvir – prostorna instalacija koja očekuje svoje interpretacije – svakog dijela ponaosob ili cjeline, unutar sebe ili na rubu, potpuno otvoreno poput grada oko sebe. Ukinut je osjećaj zatvorenosti.M. M.: Jesu li se prostorne proporcije i odnosi tijekom razrade projekta prilagođavali ideji promjenjivog postava u suradnji s kustosima MSU-a? U kojoj ste mjeri sudjelovali ili bili konzultirani oko detalja aktualnog postava? Primjerice, za svaku izložbu koja se održi u Kunsthausu u Grazu, kustosi i umjetnici se konzultiraju s Colinom Fournierom, ne zato što bi Fournier nužno želio imati kontrolu nad životom kuće, nego zato što sami kustosi smatraju da je njegov angažman koristan. Što vi mislite o takvom sudjelovanju arhitekata u životu muzeja? Kad sagradite neku građevinu, postoji opasnost da vam je nadograde, zatvore neke dijelove, i sl. Meni se to događalo i nisam bio sretan. U slučajevima poput ovoga, muzej će “nadograđivati” umjetnici, i to je dobro. Koncept muzeja nosi u sebi promjenjivost, takva dinamika je jedina održiva i tu mogućnost treba iskoristiti.U fazi projektiranja, zajedno smo s kustosima precizno prolazili sve funkcionalne sklopove, pa je tako detaljno obrađen i izložbeni sadržaj. U toj fazi fleksibilnost izložbenog prostora i njegova prilagodljivost različitim scenarijima bila je jasna postavka koja se zadržala do kraja. Mislim da nije dobro da sam ja uključen u svaki postav nove izložbe. To bi bilo pretjerano, treba pustiti da muzej živi svojim životom, da ga formiraju druge oči. Takva je situacija bila i s aktualnim postavom, i to je super.Živjeti u kućama nije spontani proces, iako se može takvim činiti. Da bismo ga ostvarili, potrebna je stečena kultura, razložnost i prije svega poetičnost sudjelovanja. Graditi kuće još je jedan korak dalje u tom procesu sudjelovanja i suosjećanja. Kretanje od kaotične energije ideje – obećanja – do oblika. Arhitektura je oblik organizacije i prezentacije života, nešto kao “…sunce koje objašnjava sebe biljkama i komadić neba razapetog između prstiju…” (B. Miljković). U svemu tome umjetnička komponenta nema ništa s originalnošću ili zanimljivošću, njezin je put prema razlogu i istini.M. M.: Dosadašnji se život muzeja pokazao dinamičnim, neka otvaranja su izazvala nezapamćene gužve i odaziv publike. Vidite li vi u samom korištenju zgrade neke situacije koje možda i niste predvidjeli, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu? Zadovoljan sam s prizemljem, dosadašnji “tulumi” pokazali su različite smjerove korištenja. U nekim slučajevima postavljene su točke interesa i pozornice na mjesta koja ja ne bih fokusirao, a ispalo je odlično. D. P.: Svjetlosni efekti: Muzej izgleda vrlo efektno u noćnoj slici, te se velik dio njegove atraktivnosti bazira na led-projekciji video umjetnosti na pročeljima. Koji je dnevni pandan tome, jednake atraktivnosti, u korištenju neutralnih ploha i plitkih fasadnih međuprostora po obodu muzeja? Jeste li taj koncept „međuprostora“ razvili u suradnji s nekim umjetnicima, ili je on dio čiste arhitektonske koncepcije dvostruke opne? Treba li sve stalno izgledati efektno? Je li potrebno non-stop potencirati atraktivnost? Zapadno pročelje s projekcijom funkcionira i u dnevnoj varijanti. Dvostruka opna zamišljena je za različite umjetničke aktivnosti. One nisu unaprijed isprojektirane, nego je postavljena infrastruktura s osvjetljenjem i priključcima koji trebaju omogućiti buduće postavke i projekte. Mogućnosti variranja osvjetljenja fasade i stropa prizemlja su puno veće nego što se sada koriste i s vremenom će se to sigurno promijeniti u nekom drugom smjeru. Na taj način je nastao i site specific rad Brace Dimitrijevića na južnom pročelju. To je bolji logo od bilo kakvog natpisa. Takvo sagledavanje pročelja ukida granice i muzeju daje novu dimenziju koja tek treba biti istražena. Kritike ?D. P.: Prigovori?: Muzej je predmetom mnogih recentnih kontroverzi i polemika, osobito u kustoskom svijetu. Prigovara mu se nefunkcionalnost, od tehničke nefunkcionalnosti prostorija za restauraciju (nedostatak prirodne ventilacije) i njihovog položaja u podrumu, preko upotrebe materijala, pa sve do prostorne nepreglednosti i nečitkosti prostornog toka. Što od navedenog proizlazi iz datosti samog programa koji je bio podloga za projektiranje, te koliko je program bio podložan projektantskoj reviziji? Navedeni elementi samo su posljedica površnog gledanja. Restauracije slika i skulptura zasebni su prostori organizirani oko velikog atrija, koji osigurava disperzno svjetlo i u njima mora biti, osim dnevnog svjetla, i kontroliran, kondicioniran zrak, dakle nikakva prirodna ventilacija ne dolazi u obzir. Uz radionice su smješteni posebno ventilirani i protupožarno odvojeni prostori za spremišta opasnih tvari. Iz uredskog prostora, koji uz jednu stranu atrija povezuje dvije radionice, omogućen je izlazak i kontakt s prirodnim zrakom. Takav princip ostvaren je u svim uredskim radnim prostorima i oni koji u njima borave i rade nisu osuđeni samo na klimatizirane prostore. To su neki poznati standardi i nisu nikakva novost. Kroz izložbene sadržaje moguće je ostvariti različite tokove kretanja, moguće je pogledati neke dijelove, a da ne prolazite kroz cijeli prostor, to je kvaliteta koja se jasno nastavila i u koncepciji stalnog postava. Nije uspostavljen centralni fokus, slijed je nehijerarhijski, otkrivajući. D. P. i M. M.: Greška?: Bilo je vidljivo već tijekom izgradnje da se u podgledu iznad inače vrlo čisto riješenoga ulaznog trijema pojavila kosina donje plohe eskalatora. Što je bilo razlogom njegovog zakretanja za oko 90 stupnjeva u odnosu na idejni natječajni projekt te, posljedično, njegovoga iznenadnog pojavljivanja u “reprezentativnom” dijelu iznad ulaza? Je li riječ o pokazivanju „unutrašnjeg organizma“ zgrade na eksterijeru? Taj detalj se učestalo interpretira kao pogreška. Takav postav eskalatora definiran je u idejnoj fazi i višekratno provjeren. Točno, eskalator namjerno ostavlja vanjski otisak, pokazuje aktivnosti, uspostavlja odnose. Takve relacije i tragovi meni su važni, jer namjerno remete ” skulpturalnu čistoću”, isti je slučaj i s dodatnim stubištem na sjevernom dvorištu u pregibu iznad dvorane, te s kosinom u stropu neposredno iznad ulaza koja omogućuje prirodno svjetlo na galeriji Kožarićeva atelijera. Takvih točaka ima još, u jednom i drugom smjeru.D. P.: Materijali: Kako odgovarate na kritike da ste koristili „jeftine“ materijale kao što su polikarbonatne ploče i „natur“-beton koji, prema nekima, ne bi trebali biti ugrađivani u kapitalne i reprezentativne objekte od nacionalnog značaja, od kojih se očekuje trajnost, te na neki način simboliziranje neprolaznost? Riječ je o potpuno krivim usporedbama i terminima. Nadam se da nije potrebno posebno naglašavati da primijenjeni materijali imaju uobičajenu ili veću građevinsku trajnost. Očito se radi o poruci i slici koja je takvom upotrebom formirana. Je li moguće da se u ovom slučaju na taj način traži i mjeri “trajnost, reprezentativnost i neprolaznost”?Upravo prolaznost, promjenjivost i otvorenost su elementi na kojima cijela aktivnost treba funkcionirati i osigurati joj svevremenost. To je ideja koju iščitavam u onome što smo naslijedili.