Nagrada Viktor Kovačić - godišnja
Za dvogodišnje realizacije i promicanje hr.arh. u svijetu
laureat
Godina
1996.
Autori
Koautor

Tvrtka

Hrvatskim arhitektima vjerojatno najmilija nagrada „Viktor Kovačić“ ove je godine dodijeljena dvjema arhitektonskim grupama: Hildi Auf-Franić i Tončiju Žarniću za dječji vrtić u Malešnici, te Vinku Peneziću i Krešimiru Rogini za dvogodišnji opus realizacija i promicanje hrvatske arhitekture u svijetu.Nagrada se odnosi na sljedeće realizacije: poslovne zgrade na Kennedyjevu trgu u Zagrebu te interijere lokala Fun i Elite, trgovine Neon Reklam, putničke agencije Olymptours i televizijske scenografije za emisije Kviskoteka i Željka Ogresta i gosti. Za prvu bi se veliku realizaciju – Plivalište Mladost iz 1987. moglo reći da je za tako mlade arhitekte bila gotovo spektakularna, dok je put do druge veće realizacije – poslovne uglovnice na Kennedyjevu trgu bio dugotrajan i nimalo jednostavan.Za vrijeme projektiranja i izvedbe izmijenilo se je nekoliko investitora, a arhitekti su čak bili prisiljeni sudski braniti koncepciju svog projekta. Pojavnost te zgrade, koja asocira na tipologiju zagrebačkih donjogradskih uglovnica, očituje se u dva simetrična krila dvostrane orijentacije i komunikacijskom jezgrom – ostakljenim cilindrom, okrenutim zelenilu Maksimirskog parka. Kuća je postavljena na podest, čija je niveleta najviša točka čitave građevne linije, oblikovan kao gradski prostor prijelaza između javnog prostora ulice i poluprivatnog prostora lokala u prizemlju kuće. Tu se nalaze i tri lokala koje su oblikovali arhitekti Penezić i Rogina: trgovina svjetiljki Neon Reklam, sada promijenjene namjene, te bar Fun i bistro Elite, nagrađen nagradom Bernardo Bernardi za 1996. Mali bar Fun svojim višeslojno oblikovanim natpisom postavlja jasan znak prema javnom prostoru. Povezanost sa samom zgradom očituje se u bojama, preuzetim s fasadnih aluminijskih elemenata – ultramarin plavom i žarkocrvenom, koje opet nalazimo u unutrašnjosti bara, gdje inače prevladavaju prirodne teksture i boje – drvo, kamen, nehrđajući čelik. Svi elementi što otvaraju prostor, pojavljuju se slobodni, odmaknuti od pozadine i podloge. Snažni barski pult, strukturiran poput kamena zida, doima se kao da lebdi iznad sjajnoga kamenog poda. Preko bara lebdi ultramarinplavi baldahin, čija se svjetla odražavaju u čeličnom stropu iznad njega i u sjajno poliranom kamenom podu, stvarajući izvjesni pomak u doživljaju prostora. Oblikovni element središnje ulazne dvorane poslovne uglovnice jest drvena, snažno strukturirana stijena – metafora dalmatinskog suhoziđa. Taj se motiv opet pojavljuje kao konstitutivni element prostora putničke agencije Olymptours u Vukovarskoj aveniji. Metafora je suhoziđa neposredna jer se odnosi na refleksiju suhozida u apstrakcijama slikara Novih tendencija. Tri metra širok i 11 metara dugačak prostor putničke agencije predstavljao je za arhitekte izazov na koji su oni odgovorili rješenjima punim iznenađenja i obrata. Intenzivni život ovog prostora nastao je kontrapunktiranjem drvene stijene – suhozida, koja čini uzdužnu granicu prostora, i mekih valovitih linija radnih niša i spuštenog stropa iznad njih, na suprotnoj strani. Iznad „oblaka“ spuštenoga stropnog elementa razapeto je meko jedro uzorkom orijentalnog ćilima, što je jedina izravna metafora u ovoj agenciji avionskih karata. Arhitektima je prije svega bilo važno oblikovati složenu prostornost s karakterom i atmosferom. Pritom se nisu služili izravnim metaforama, niti narativnim elementima. Penezić i Rogina rade apstraktnim sredstvima bez namjere definiranja određenih i konačnih situacija.Scenografski su radovi Penezića i Rogine za emisije Kviskoteka i Željka Ogresta i gosti po metodologiji i pristupu bliski njihovim interijerima. U scenografiji za Kviskoteku arhitekti su nastojali postići dojam što većega, otvorenijeg prostora. Pritom su posegnuli za manirističkom metodom perspektivnog oblikovanja pojedinih prostornih elemenata: baldahina, stuba, stijena. Važna je bila uporaba prirodnih tekstura, koje bi kamera mogla registrirati na način koji isključuje mogućnost dojma elektronske animacije. Svjetlosnim efektima i optičkom igrom sjena, te uspostavom više planova postignut je dojam prostora bez ograničenja. Scenografija je za show Željka Ogresta i gosti, međutim, svojevrsna kombinacija kazališne i televizijske scenografije budući da je sniman kao kazališna predstava. Scena je bila zamišljena kiao egzaltirani salon, gdje u cvijetu Umedine fotelje sjedi voditeljica zvijezda, a na plavoj Mendinijevoj sofi njezini gosti. Pred markantnom je pozadinom prostirača od kravlje kože stajao objekt simboličkoga, nadrealističkog naboja – ormar s bezbroj ladica u kojim bi mogle biti pohranjene tajne gostiju. Rad je na komornim oblicima interijera i scenografije tijekom 90-tih godina za arhitekte bio razdoblje preispitivanja metodologija, struktura, odnosa prema raznolikim teksturama i sl., no istodobno i razdoblje čekanja na realizaciju većih, već dovršenih urbanih projekata. Vezanost je arhitekata Vinka Penezića i Krešimira Rogine za japansku arhitektonsku scenu počela najkasnije 1984. godine, prvom nagradom na Shinkenchiku natječaju. Uspjeh je bio ponovljen 1995. godine posebnim priznanje za projekt Bipolarna kuća na temu Jednostavnost i složenost žiratora Jeana Nouvela, a 1996. drugom nagradom za projekt Arhitektura kao priroda na temu Mogućnosti nekretanja žiratorice Kazuyo Sejima. Arhitekti su svoje boravke u Japanu u travnju 1996. te u srpnju i kolovozu 1997. iskoristili ne samo za intenzivne kontakte s japanskim arhitektima, već i za promicanje hrvatske arhitektonske tradicije, posebno zagrebačke moderne, u toj, za aktualna arhitektonska zbivanja tako važnoj zemlji. Pored niza predavanja i prezentacija priredili su i izložbe u Tokiju na Shibaura Institute of Technology, kao i u hrvatskom veleposlanstvu. Njihovo predstavljanje zagrebačke škole na osnovi originalnih materijala, kao što je Planićeva knjiga, Problemi savremene arhitekture, naišlo je na dobar prijem i interes kod japanskih arhitekata. Važnost predstavljanja hrvatske moderne tradicije, koja je nažalost premalo poznata izvan granica naše zemlje, za razliku od, recimo, svjetski poznate češke moderne, trebala bi imati prioritet u kulturnoj politici. Vera Grimmer za ČIP

Suradnici

Adresa