Članak u časopisu: ČIP 668-671
Vizualno (ne)pismeno društvo
datum/vrijeme
31.12.2010.

?„Svi se rađamo inventivni, a onda korporativno sivilo i loše školstvo sve to unište.“ Ovim je podnaslovom, u posebnom prilogu jednom od čitanijih dnevnih listova, najavljeno gostovanje u Hrvatskoj Soumittre Dutte. Intervjuirani je predstavljen kao stručnjak za upravljanje vremenom, profesor jedne od najboljih svjetskih poslovnih škola i savjetnik nekoliko vlada u različitim dijelovima svijeta.Nažalost, među vlade koje dotični savjetuje, očito se ne ubraja hrvatska Vlada: dok su novine najavljivale Duttino predavanje, njezino je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa pripremalo pravilnik na temelju kojeg je s popisa obveznih nastavnih sredstava brisan udžbenik likovne kulture za prva četiri razreda osnovne škole, te ukinuta obveza likovne mape (za sve razrede osnovne škole). Sve ovo, valja napomenuti, događalo se nakon u javnosti vrlo zapažene kampanje Udruge za promicanje vizualne kulture OPA za povećanje satnice likovnog odgoja u osnovnim školama, koju su aktivnim uključivanjem u manifestacije podržali brojni stručnjaci, kao i strukovne udruge poput Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), Društva arhitekata Zagreba (DAZ), Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD) i Hrvatske komore arhitekata (HAK).Drugim riječima, obrazovne vlasti pokazale su nedopustivu ravnodušnost prema argumentiranim sugestijama civilnog društva. Njihovi predstavnici odlučili su, barem zasad, ignorirati zahtjeve artikulirane, dobro organizirane i istinski odozdo (grassroots) motivirane inicijative, što već samo po sebi ne sluti na dobro. No, još je poraznije to što su buduće generacije učenika sada ostale ne samo na najmanjem mogućem broju sati likovne kulture u nastavnim planovima (jedan), nego su im – pod izlikom „rasterećenja“ i „pojeftinjenja“ školovanja – oduzeta i nastavna sredstva uz čiju bi se pomoć i taj jedan sat likovne kulture mogao uspješnije osmisliti.U peticiji Udruge za promicanje likovne kulture pregledno je navedeno što sve nastava likovne kulture pomaže razviti („sposobnost opažanja, logičko i divergentno mišljenje, stvaralačko mišljenje, estetski kriteriji, inovativnost, kreativnost, fina motorika“), a što ograničeno vrijeme za njezinu izvedbu uspijeva ozbiljno poremetiti. Peticija je također upozorila na dodatno raslojavanje među učeničkom populacijom koje će izazvati – tada tek najavljena a sada ostvarena – uskrata udžbenika likovne kulture nižim razredima osnovne škole. Onima koji ne žive u većim središtima, a u posjetu muzejima ih priječe socio-ekonomski razlozi, sada u najranijoj dobi postaju nedostupne i reprodukcije kvalitetnih likovnih djela. Konačno, pokretačice peticije naglašavaju koliko, postojećim tretmanom nastave likovne kulture, učenici/učenice gube pri svladavanju gradiva drugih predmeta te u pripremi za život u svijetu u kojem je više nego ikad ranije potrebna vizualna pismenost.U samoj peticiji i opsežnoj kampanji koja je uslijedila, iznesen je još niz argumenata o tome zašto bi satnicu likovne kulture u osnovnim školama svakako trebalo povećati. Svrha ovog članka jest skrenuti pozornost na u ovom trenutku možda manje vidljivu, ali dugoročno vrlo štetnu, društvenu i kulturnu posljedicu aktualne radikalizacije odnosa obrazovnih vlasti prema predmetu likovne kulture. Ona se, najopćenitije govoreći, odnosi na to da u cijelom procesu postaje posve razvidno da obrazovne vlasti pridonose retradicionalizaciji hrvatskog društva, umjesto da – u skladu sa svojim još uvijek rasprostranjenim nazivom – budu u pravom smislu riječi „prosvjetne“. Na moguću primjedbu da sudbina jednog školskog predmeta ne može presudno utjecati na procese u hrvatskom društvu, valja uzvratiti da doista možda jest tako, ali i naglasiti da je u ovom slučaju riječ o indikativnom simptomu šireg stanja, kao i to da nije svejedno jesu li obrazovne vlasti u ovom slučaju – američki rečeno – „dio problema“ ili „dio rješenja“.No, da bi se razumjelo u kojoj su mjeri njihovi recentni potezi „dio problema“, potrebno je ukratko opisati kakvo je to hrvatsko društvo danas, na pragu punopravnog uključenja u Europsku Uniju. Najkraće rečeno, riječ je o društvu u kojem supostoje dvije kulture: jedna koja modernizaciju društva provodi na „stari“, drugdje već povijesni način, te druga, bliža procesima modernizacije društva koje je donio postindustrijski kontekst.Njemački sociolog Ulrich Beck, još od svoje antologijske knjige Društvo rizika (1986.) naziva tu „drugu“ modernizaciju „refleksivnom“, za razliku od „prve“ ili „jednostavne“ modernosti, koja je bez odviše upitnosti mijenjala odnose naslijeđene iz tradicijskih društava, u novom je kontekstu potrebno svaki put iznova „promisliti“ nove društvene pojave i rizike koje donose. U Hrvatskoj još uvijek postoje osobe koje su, takoreći, kompatibilne s takvom potrebom, te opskrbljene vrijednostima i znanjima koja im omogućavaju ravnopravno uključivanje u „drugu“ modernost. Nažalost, čini se da je takvih dijelova stanovništva sve manje, čemu se uzroci mogu potražiti u procesima koji su započeli iskustvom rata u devedesetima, a poslije bili pospješeni, između ostaloga, i retradicionalizacijom obrazovanja.Obuhvatno sociološko istraživanje mladih u svim krajevima bivše Jugoslavije, provedeno u drugoj polovici osamdesetih, bilo je pokazalo da u sjevernim republikama Sloveniji i Hrvatskoj, kao i urbanim centrima Srbije i Vojvodine (Beograd i Novi Sad), mladi iskazuju „postmaterijalističke vrijednosti“, neautoritarnost, pa i toleranciju prema poduzetništvu, kakvu nisu konzistentno pokazivali drugdje u kasnoj socijalističkoj Jugoslaviji. Ti mladi bili su znak potencijala za nošenje s problemima što ih sa sobom nosi „društvo rizika“ u „drugoj modernosti“.Homogenizacija koju je donio rat, kao i nacionalizam karakterističan za „jednostavnu“ modernost, doveli su do promjena prethodnog stanja i u populaciji koja je, nakon globalnog posustajanja real-socijalističkog projekta, obećavala razmjerno laku tranziciju u drugi tip društva.No, dok je u devedesetima retradicionalizacija hrvatskog društva bila povezana s ratnim okolnostima i kasnijom političkom autoritarnošću poretka, u dvadeset i prvom stoljeću jača korporacijska autoritarnost. Došli smo tako do sastavnica spomenute Duttine dijagnoze uzročnika uništavanja kreativnosti: korporacijsko sivilo i loše školstvo.Osamnaest godina nakon što je sociologinja Inga Tomić-Koludrović ustvrdila da se u Hrvatskoj paralelno odvijaju dvije modernizacije („jednostavna“ i „refleksivna“), ne može se izbjeći dojam da je prostor te potonje sve manji, iako na administrativnoj razini dolazi do uključenja hrvatskog društva u nadnacionalnu zajednicu država u kojoj je, barem na razini visoke politike, refleksivno-modernizirani pristup polazna norma.To, pak, znači da će se generacije koje sada izlaze ili stupaju u školske klupe, susretati s rizicima karakterističnima za „drugu modernost“ na drugom stupnju institucionalne integriranosti u društvo koje takve rizike proizvodi. Drugim riječima, susretat će se s drugim tipom izazova nego što je to ranije bio slučaj.Kako omogućiti onima koji dolaze lakše snalaženje i bolje životne prilike u društvu u kojem se traže višestruke pismenosti, spremnost na brze promjene, visok stupanj „kreativnosti“, koju sustavno uništavaju elementi Duttine dijagnoze? Na to što se događa u korporacijama kao građani/građanke možemo tek posredno utjecati. Na političke procese u Republici imamo pravo i dužnost utjecati znatno izravnije, kroz predstavnička tijela kojima je svrha služiti interesima društva.Pritom valja shvatiti da se, inače pohvalna, podrška strukovnih udruga inicijativi Udruge za promicanje vizualne kulture nikako ne bi smjela ograničiti na „likovne aspekte“ problema, pa čak ni na šire shvaćenu mogućnost kasnijeg uključivanja današnjih osnovaca/osnovki u rad pojedinih struka.Riječ je, bez ikakvog pretjerivanja, o jednoj od tema ključnih za razvoj hrvatskog društva. Iskustva iz sredina uspješnih u proizvodno i društveno postindustrijskom kontekstu pokazuju da je za ukupan razvoj i obrazovno postignuće djece (a posljedično i društva, pa tako i u posljednje vrijeme uvijek isticanog gospodarstva), najvažnije prvih deset godina školovanja. Poslije je kasno za sve: podjednako za povećanje sposobnosti i životnih prilika polaznika obrazovanja, kao i za blagotvorne učinke koje ono može imati na šire društvo. Nadalje, više je nego jasno da je takozvano „funkcionalno“ obrazovanje, koje priprema učenike/učenice za točno određene poslove koje nakon njega mogu raditi, u suvremenom kontekstu zapravo postalo krajnje „disfunkcionalno“. Ono je možda bilo primjereno industrijskom društvu, ali više nije onome u kojem već živimo i u kojem će u budućnosti također živjeti osobe koje danas pohađaju osnovnu školu.Simboličan prvi korak prema promjeni obrazovne filozofije kakva danas nažalost vlada u hrvatskom osnovnom školstvu, trebalo bi stoga biti traženo povećanje satnice predmeta koji, možda više od svih drugih, doprinosi razvoju sposobnosti i vještina potrebnih u kontekstu „refleksivno moderniziranog društva“ i „kreativne ekonomije“. Možda nije moguće odmah zahtijevati norveških dvanaest sati vizualne kulture tjedno, ali svakako treba tražiti vraćanje u nastavne planove sata likovne kulture odstranjenoga još 1995. godine, kao i obveznog udžbenika i radne bilježnice, kojima je presuđeno Pravilnikom MZOŠ-a donesenim 31. ožujka 2010. Premda se možda čini da je sada za sve kasno, taj dojam je pogrešan: prava borba za promjenu postojećeg stanja tek počinje.