Članak u časopisu: ČIP 668-671
Svemirski brod “Atilla”
datum/vrijeme
31.12.2010.

?Svemirski brod “Atila”Bijaše to dugo očekivana večer, koju su lokalni mediji najavljivali s oduševljenjem: Riccardo Muti debitirat će u Metropolitan operi u New Yorku s pomno odabranim all star produkcijskim timom. Pierre Audi kao redatelj, Miuccia Prada kao kostimografkinja i arhitektonski duo Herzog & de Meuron u ulozi scenografa. Premijera “Atile”, još uvijek prilično slabo poznate opere Giuseppea Verdija, trebala je biti večer za pamćenje. I doista, 2006. godine, u vrijeme kada je generalni upravitelj Meta Peter Gelb tražio operu koja dotad nije bila postavljena u njegovoj opernoj kući, Riccardo Muti je konačno pristao i dobio Ildara Abdrazakova, mladoga ruskog basa s kojim je već radio u ulozi Atile. Muti, neupitni dirigent Verdija, došao je u New York nekoliko tjedana ranije, kako bi svakodnevno radio s ansamblom u namjeri da istakne sve one verdijevske naglaske i rafinira izvedbu talijanskih riječi i muzike. I u tome je i uspio; Met Orchestra je, nakon brojnih proba, zvučao talijanski koliko i njegov bivši orkestar u La Scali.Ipak, “Atilu” je u konačnici ubila upravo produkcija. Zvižduci na premijeri, zbog te iste produkcije, nisu dolazili tek od onih beznadežno konzervativnih, već iz srcâ ljubitelja opere svih generacija.Verdijeva glazba je izuzetno dinamična, a ova je opera posebice poznata po obilju cabaletta, ritmom nabijenih, snažnih finala kako sol? tako i dueta. Libreto istražuje sukob korumpiranog i umirućeg Rimskog Carstva s barbarskim hordama pod vodstvom Huna Atile. Iz tog će susreta obje strane izaći promijenjene i bit će uspostavljen novi poredak. To je istovremeno i jedna ljubavna priča kao i hommage nastanku Venecije, uz pogansku viziju Atile impresioniranog konfrontacijom s Katoličkom crkvom. Kompleksna struktura libreta Temistoclea Solere, temeljenog na veoma romantičnoj drami “Atila, kralj Huna” (“Attila, König der Hunnen”) njemačkog pjesnika i rimokatoličkog propovjednika Friedricha Ludwiga Zachariasa Wernera, nagnala je produkcijski tim da priču interpretira kao grčku tragediju, a ne kao povijesni epski spektakl. I tu je sve krenulo krivo.Koncept grčke tragedije pogrešno je interpretiran strogom, dvodimenzionalnom scenografijom, koja je operu pretvorila u oratorij, koji, naime, dopušta prezentaciju ideja bez očekivanja akcije. Umjesto da usku i duboku pozornicu Metropolitan opere iskoriste kao prednost, na način koji bi isticao trodimenzionalnost glazbe i same priče, arhitekti su odlučili iskoristiti visinu pozornice. Herzog & de Meuron, poznati po svojoj eleganciji pretvaranja kompleksnih konstrukcija u zavodljive fasade, u biti razvili su dva seta (s varijacijama), koji se mogu pomicati gore-dolje, podsjećajući publiku da je još uvijek u vertikalnom New Yorku, unatoč tome što se radnja odvija u lagunama Jadrana, na samim počecima Venecije i u djevičanskim šumama, u blizini Rima. Setovi su projektirani kao goleme teksturirane fasade u neposrednoj blizini orkestra, vjerojatno kako bi se olakšao HD zapis, ali ta je odluka sasvim smanjila prostor za glumu, odnosno za kretanje zbora. Audi je prvotno želio da zbor bude nevidljiv, ali se Muti žalio da ga onda ne čuje. Stoga se cijela scenografija morala podići kako bi se ispod golemog seta stvorio dvometarski procijep za zbor, da bi potom uplašeni pjevači hodali po nestabilnoj platformi na sedam metara visine, praktično odvojeni od orkestra.Ispočetka su oba seta impresivna u svom hiperrealnom, gotovo nadrealističnom intenzitetu, ali, kako je to primijetio mladić do mene, bolje je zatvoriti oči kako bi se uživalo u ljepoti glazbe.Nadalje, kostimi Miuccie Prade nisu puno doprinijeli da se slijedi tijek radnje na pozornici. Iako su se fino teksturirani high tech materijali mijenjali s odvijanjem radnje, bilo je nemoguće ne primijetiti sličnost s kostimima iz sci fi filmova. Iznenadna pojava baterijskih diodnih svjetiljki na čelima pjevača zbora (nalik na one na rudarskim kacigama), u dubokom procijepu ispod seta, djelovala je dekoncentrirajuće i dodatno potakla pitanja o samoj produkciji.Violeta Urmana, diva, zahvaljujući vlasulji nalik na košnicu (asocijacija na B-52s), izgledala je još nestabilnije na drhtavim ruševinama, obasjana mjesečinom, pjevajući tihu romanzu s razigranom melodijom, vjerojatno najdelikatniji i najljepši Verdijev sopran solo.Nadajmo se da će u budućnosti produkcijski tim prvo poslušati operu, a potom razviti koncept, i to po mogućnosti na temelju same muzike. Previše velikih imena može biti recept za fijasko, kako je to na bolan način pokazala ova produkcija.Claudia Dias, 2. ožujka 2010.