Članak u časopisu: ČIP 668-671
Šute li arhitekti?
datum/vrijeme
31.12.2010.

?Šute li arhitekti?Razne inačice toga retoričkog pitanja/fraze čuju se već godinama iz pravedničkih grla zagovornika ‘javnog’ interesa u prostornom razvoju, pa smatram da je uistinu važno ispuniti prazninu koju to pitanje za sobom ostavlja.Radi jasnoće, u ovom ću se osvrtu koncentrirati isključivo na aspekte pitanja vezanog uza zahvat ‘Cvjetni’. Predmnijevam da se u tom ‘slučaju’ mogu iščitati sve kontroverze koje proizlaze iz kompleksnog seta odnosa: arhitekti i urbanisti nasuprot investitorima nasuprot gradskim institucijama.Dakle – arhitekti ne šute, arhitekti govore glasno i razgovijetno. Arhitektonska retorika je suzdržana i odmjerena. Tome nas uče kućni odgoj, profesionalna formacija i poslovna etika – inače pozitivne odlike s kojima živimo i djelujemo. Koliko pozitivne u nekom, za nas imaginarnom, ‘normalnom’ svijetu – toliko štetne u ovom stvarnom, u kojem živimo. I koliko god bile štetne – ovo može zvučati ironično – jedino bi štetnije bilo da ih se odreknemo i u suzvučju s općim društvenim i moralnim kolapsom počnemo bilježiti jeftine političke poene na jednom ili drugom kraju spektra.Da razjasnim prethodno spomenute, ključne pojmove:- Kućni odgoj nalaže sasvim specifičan respekt prema Gradu – instituciji koja je i u godinama najdubljih ideoloških mrakova bila sačuvala integritet. Sasvim je primjereno da smo zaoštrili stavove i uskratili povjerenje gradskim institucijama tek nakon niza nedvosmisleno štetnih djelovanja. U proteklom je desetljeću uspješnom suradnjom Grada i Društva arhitekata bio ostvaren niz kvalitetnih projekata u javnu korist (dječji vrtići, škole, bazeni, dvorane …). U sklopu tog partnerstva s gradom, bilo bi itekako izašlo iz okvira zrelog ponašanja da smo a priori pretpostavili da nas po pitanju procedura oko projekta uz Cvjetni trg pojedine gradske strukture jednostavno obmanjuju. Poruke koje smo, pak, otvoreno odašiljali kroz sve kanale kojima raspolažemo uvijek su jednoznačno sadržavale osnovne stavove koji bi, da ih je Grad bio primijenio, bili stvorili znatno prihvatljiviji projekt za Cvjetni. Za podsjećanje, citiram tekst koji je u prosincu 2006. potpisao i objavio IO DAZ-a:«(…) rezultati ove ankete mogu se upotrijebiti isključivo kao podloga za daljnje planiranje ovog prostora – NIKAKO kao podloga za izravnu daljnju razradu, projektiranje i realizaciju; svaki drugi pristup nedvosmisleno predstavlja kapitulaciju GRADA pred pojedinačnim interesom. U svjetlu ove teze moramo promatrati sve detaljnije programske parametre ovog projekta, a od krucijalnoga gradskog značaja, kao što su opravdanost velike garaže, volumen uredske i stambene nadgradnje, kompenzacija kulturnih sadržaja koji nestaju dokidanjem kina Zagreb (…) dakle kao temu za daljnji razgovor svih zainteresiranih strana, a koje ovdje, u krajnjem slučaju, predstavljaju svi građani (…)»- Profesionalna formacija nas upućuje da je naš jezik arhitektura: skice, projekti, realizacije, kritika te da napuštanjem te sfere gubimo tlo pod nogama. U tom smislu uistinu nismo mogli dati potporu za dvije osnovne tvrdnje koje su punile medijski prostor prije tri godine, tj. da dvije zgrade na Cvjetnom trgu predstavljaju vrijednost koju se ne bi moglo zamijeniti suvremenom interpolacijom te da predloženi komercijalni program nije primjeren lokaciji. Jedno bi, kao i drugo, bilo suprotno počelima struke o modernizaciji grada. Jedini stručni alati kojima smo raspolagali – argumentirana i stručna rasprava na temu urbanističkog mjerila i programa te konzervatorskih smjernica – u stvorenoj buci jednostavno nisu mogli imati trenutačni odjek. U domeni stručne ingerencije je i provedeni pozivni anketni natječaj. U njemu smo sudjelovali, kao pojedinci – autori i žiratori, legitimno i u sklopu stručnih znanja i vještina, te smo načinom na koji je Grad zloupotrijebio rezultate tog natječaja zapravo znatno oštećeni. Nepopravljiva šteta dogodila se i kada rješenja i stavovi koje smo ponudili nisu postali predmetom arhitektonske rasprave nego krunski dokaz o ‘potkupljenosti’ struke. Donekle slično tome, konkretni projekt u izvedbi s pravom nosi stigmu silovane procedure i autorstva razvodnjena parcijalnim rješenjima u tuđoj provedbi, pa je teško povjerovati da će itko zažaliti što projekt ‘Cvjetni’ vjerojatno nikad neće doživjeti neutralnu i stručnu recenziju.Gledano iz današnje perspektive, s naknadnom pameću, u rujnu 2006. nismo smjeli dopustiti da bez reakcije propadne inicijativa kojom je UHA investitoru nudila provedbu javnog natječaja. No, i tu potpunu odgovornost snose gradski ‘igrači’ koji su investitoru prišapnuli kako mu možda to baš i nije tako potrebno, a posljedice čega danas podjednako bolno osjećaju i investitor i građani. – Poslovna etika za arhitekta znači kako suptilan odnos prema klijentu, tako i respekt prema investiciji koji proizlazi iz dubokog razumijevanja složenosti procedura, koje su potrebne da se ostvari financijska i organizacijska sinergija nužna za realizaciju velikog projekta. S punom sviješću, kako o hitnosti urbane obnove Donjeg grada, tako i o stvarnoj cijeni svakog dana odgode projekta takvog mjerila, posebno je teško izricati stavove sa strane strukovnih organizacija, koji će svakako ostaviti dubok pečat na daljnjoj realizaciji. Svejedno, suočeni s novom eskalacijom nerazumijevanja početkom 2010., sasvim smo nedvosmisleno dali smjer razvoju situacije u ovom pitanju – i ponovno bez bilježenja jeftinih političkih poena – jednom vrijednom i do nedavna nezamislivom novosti: zajedničkim stručnim glasom Komore, Udruženja i Društva.Da zaključim, niz reakcija, projekata, stručnih tekstova, okruglih stolova i sl. unatoč nedostatku trenutačnog rezultata nipošto ne predstavljaju šutnju ni manjak interesa. Naš je cilj bio i bit će formiranje i propagiranje zdravih razvojnih stavova za neko vrijeme koje tek dolazi, a u kojem će ih neke svježe vladajuće strukture znati prepoznati i koristiti bez ‘fige u džepu’. U tom smislu posebno ohrabruje da su teze i stavovi koje smo iznosili i prije više godina podjednako ispravni, primjenljivi i svježi i danas, uza svu mudrost koju smo putem stekli.I konačno, za potpuno razumijevanje, napominjem kako se sve navedeno odnosi isključivo na angažman strukovnih organizacija i arhitekata kao pojedinaca, te ni na koji način ne ekskulpira razne gradske institucije koje u prostornom razvoju sudjeluju djelujući onkraj odgovornosti – kako prema strukovnim organizacijama, tako i prema investitoru, ali zato uz čvrst stisak vlasti – pa je to zasigurno i čvor koji ćemo prvo pokušati razriješiti na putu prema uravnoteženom prostornom razvoju.Kako komentirate izjave u javnosti (novinara i predstavnika NGO-a) da je struka šutjela (referiram se i na vrijeme 1995 godine, oko prvog preuređenja Cvjetnog), i je li to po vašem mišljenu uopće istina?Problem struke je daleko kompleksniji i dublji od samog problema Cvjetnog trga, danas ili onog od prije 15-tak godina. Mogao bih reći: “Da, struka je šutjela!” I izazvati bijes mnogih koji nisu šutjeli, ili bih mogao reći suprotno i polučiti suprotan učinak. Činjenica je da nije bilo jedinstvenog stava, nego su pojedinci okupljeni u neformalne skupine izražavali stavove za i protiv. I tu dolazimo do ključnog problema koji muči našu struku: nepostojanje strukovnog organizacijskog okvira koji može kompenzirati različitost interesa i mišljenja te ga kanalizirati u neupitan, jedinstven stav struke. Razloga je podosta i različitih su karaktera, ali sigurno je da je takva situacija neodrživa jer bez obzira koliko je problem Cvjetnog trga aktualiziran, on je samo jedan u nizu dokaza koji govore o vrlo niskom položaju struke u društvu. Mnogo je okolnosti koje su do toga dovele, ali za jedan veliki dio odgovorni smo i mi sami.Koja je specifična uloga arhitekata u novom tržišnim kontekstu, u odnosu na javna izlaganja, borbu za javni interes?Postoji fama o dvojnoj ulozi arhitekta. Jedna uloga zastupa javni prostor, a druga zastupa kapital. Te dvije uloge su, naravno, nespojive… ja se s time ne slažem. Vjerujem da su naše znanje i motivacija prvenstveno orijentirani kvaliteti, a kvaliteta ne može opstati bez borbe za javni interes.Može li arhitekt uopće biti (sebi dozvoliti) da bude “javni intelektualac” u tom sustavu? Biti javni intelektualac znači aktivno sudjelovati u izgradnji sustava, sustava koji će u povratnoj vezi omogućavati autonomnost i sigurnost. Postojanje samocenzure najrazornija je devijacija javne komunikacije. Može li “struka” i (ujedinjeni) predstavnici struke učiniti više za korekcije ponašanja u prostoru, a vezano uz teme koje nas se svih tiču?Iznimno je bitno osigurati postojanje procedura i mehanizama koji će generirati reakcije “struke” kroz autoritet arhitekta kao pojedinca. Predstavnici struke odnosno svih udruženja moraju djelovati koordinirano, imajući u vidu da je trenutačan položaj struke daleko ispod razine utjecaja koji bismo kao stručnjaci trebali imati. Izgrađivanje utjecaja struke u javnosti, neposredno je povezano s odgovornošću koju bismo kao stručnjaci trebali preuzeti. Samim time postaje jasno da kao struka i pogotovo kao ujedinjena struka moramo vršiti kontinuirani pritisak na što transparentnije upravljanje prostorom.1. Kako komentirate izjave u javnosti (novinara i predstavnika NGO-a) da je struka šutjela (referiram se i na vrijeme 1995 godine, oko prvog preuređenja Cvjetnog), i je li to po vašem mišljenu uopće istina? Struka se proteklih 20-ak godina slično ponašala, ne bih rekao da je šutjela, jednostavno nije bila dovoljno glasna izuzev rijetkih pojedinačnih inicijativa. Sadašnje društveno, a kada je Komora u pitanju novoformirano institucionalno stanje pruža priliku da akcijom, jasno artikuliranim stavom ili javnim istupom utječemo na formiranje javnog mišljenja. Pritom je potrebna kontinuirana suradnja i zajednički nastup svih stručnih institucija kako bi se postiglo jedinstvo struke, te time osigurala ozbiljnost i uspješnost svake pojedine inicijative. Istovremeno, okolnosti su takve da su politički čimbenici postali senzibilniji na ovakvu vrstu inicijative što bi se moglo pozitivno reflektirati u provođenju i realizaciji tih ideja.2. Koja je specifična uloga arhitekata u novom tržišnim kontekstu, u odnosu na javna izlaganja, borbu za javni interes? Javni interes od osobite je važnosti u društvu koje se u sadašnjoj fazi svog razvoja orijentira prema privatnom sektoru. Budući da je on zaslužan za veliki dio izgrađenog prostora, nužno je da dođe do „prilagođavanja interesa“ privatnih financijskih sila i jakih načela koja odgovaraju općem javnom interesu i dobru odnosno širem društvenom programu. Privatni sektor će se nužno prilagoditi ako struka formira, a politika usvoji jasne stavove i pravila.3. Može li arhitekt uopće biti (sebi dozvoliti) da bude “javni intelektualac” u tom sustavu? Ta tradicionalna predodžba trebala bi se očuvati jer po svom obrazovanju, percepciji prostora i profesionalnoj optici arhitekt je najpozvaniji za prosudbe, ali postavlja se pitanje utjecaja. Arhitekti, odnosno dio njih, institucionalno ili kao pojedinci, imaju utjecaj, svako na svojoj razini, ali njihove odluke ne smiju biti primarno uvjetovane investitorima, politikom, prijateljskim vezama i sl. Rekao bih da je svaki arhitekt pojedinačno dužan skrbiti za javni interes i da pritom treba dobiti stvarnu potporu i zaštitu svih stručnih institucija. 4. Može li “struka” i (ujedinjeni) predstavnici struke učiniti više za korekcije ponašanja u prostoru, a vezano uz teme koje nas se svih tiču? Pravovremeno i proaktivno djelovanje je ključno da postignemo rezultat. Pod time mislim na kontinuirani rad na prepoznavanju važnih tema i predlaganju njihova rješavanja prije nego postanu veliki, često nerješivi problemi. Na primjer nekvalitetno koncipiran prostorni plan, odnosno urbanistički ili arhitektonski natječaj može dovesti do dalekosežnih posljedica prije nego što dođe do razine projekta. Vrijeme je da nas javnost prepozna prvenstveno kao aktivne djelatnike društva, inicijatore i provoditelje ideja, a ne samo kao realizatore narudžbi.