www.uha.hr
english
O nama
Regionalna društva arhitekata
Aktivnosti
Nakladništvo uha
Vijesti
Linkovi
SEZONA URBANIZMA
47. ZAGREBAČKI SALON
ZEMLJA

ApolitikA 2013
Treći kongres hrvatskih arhitekata


ODGOVOR-NOST
Drugi kongres hrvatskih arhitekata

KRAH
Prvi kongres hrvatskih arhitekata


44. ZAGREBAČKI SALON

41. ZAGREBAČKI SALON

38. ZAGREBAČKI SALON

čovjek i prostor
arhitektura
druga izdanja
prodaja
čip arhiva
marketing
LVII/ 01- 02 - 2010
LVI/ 11 - 12 - 2009
LVI/ 9 - 10 - 2009
LVI/ 7 - 8 - 2009
LVI/ 5 - 6 - 2009
LVI/ 3 - 4 - 2009
LVI/ 1 - 2 - 2009
LV/11-12 - 2008
LV/ 9 -10 - 2008
LV/ 7 - 8 - 2008
LV/ 5 - 6 - 2008
LV/ 3 - 4 -2008
LV/ 1 - 2 - 2008
LIV/ 11-12 - 2007
LIV/ 09-10 - 2007
LIV/ 07-08 - 2007
LIV/ 05-06 - 2007
LIV/ 03-04 - 2007
LIV/ 01-02- 2007
LIII/11-12 - 2006
LIII/09-10 - 2006
LIII/07-08 - 2006
LIII/05-06 - 2006
LIII/03-04 - 2006
LIII/01-02 - 2006
LII/11-12 - 2005
LII/09-10 - 2005
LII/07-08 - 2005
LII/05-06 - 2005
pretplata
uredništva ČIPa
oglašavanje
uvodnik
geografija europske arhitekture
Rim – Praznina
Rim – Praznina
l

Rim – Praznina
Ništa nije šire od praznoga. (Francis Bacon)

Luca Galofaro i Carmelo Baglivo (IaN+)



Proces autodestrukcije oduvijek je oslabljivao kulturne oblike i okolišne značajke mjesta. Čovjek je oduvijek želio iskriviti vrijeme, katkada odgađajući potrošnju teritorija, a katkada je ubrzavajući. Metropola živi i raste tako da zanemaruje i uništava kapacitete okoliša kako bi se obnavljala. Ona teritorijalne resurse smatra neograničenima te na taj način onemogućava razvoj odnosa koji kreiraju povijest nekog mjesta.
Najvažnija razlika u odnosu na prethodne cikluse jest ta da suvremena de-"teritorijalizacija" ne uključuje i "reteritorijalizaciju", kao što je bio slučaj tijekom materijalizirajućeg procesa nastanjivanja. Trenutačni proces jest proces potrošnje teritorija bez ikakve mogućnosti povratka.
Iz te perspektive Rim je poseban grad, grad u kojem je vrijeme raspodijeljeno na različita mjesta i razdoblja, na antičko i moderno.
Ideju o filtriranom teritoriju u Rimu moguće je pomiješati sa stratifikacijskim sustavom gustoće. Dimenzija punoće grada vidljiva je iz dubine povijesne jezgre, no također i iz predgrađa. Učinak destrukcije, konstrukcije i iskapanja često dovodi do stvaranja neuređenog krajolika, gdje je autocesta smišljena kao točka susreta višestrukih svjetovnosti koje sadrži.
Sagrađena je oko 1950. u svrhu organiziranja i raspodjele automobilskog prometa u gradu. Poput zida koji ne samo da sadrži, već i raspodjeljuje tijek grada koji polagano i nezaustavljivo raste.
Kao u svim velikim gradovima, ova vrsta infrastrukture smještena je na rubovima grada kako bi se mogla nanovo premjestiti kada je grad prekrije. (Peking ima pet prstena koji određuju vremenski slijed njegova rasta te bi stoga bilo moguće izračunati dob grada kao da se radi o deblu s godovima.)
Rimski GRA (Grande Raccordo Anulare) zamišljen je kao linija razgraničenja, ne kao sustav u razvoju. Više je poput svetog prstena koji štiti grad od složene urbanizacije koja se nije smjela dogoditi tako brzo te u tako kratkom vremenu doseći svoje granice. Čini se kako se danas metropola Rim potiskuje prema toj autocesti. (Ponekad udaljenost između GRA i posljednjeg niza zgrada naprosto ne postoji, a ponekad prozori graniče s marginom zvučnog zida.) Ona postupno postaje trag prema kojem raste gustoća tijela vječnog grada. GRA je izazvao promjenu poimanja centra sam zauzevši nov središnji položaj.
Prostori praznine blisko su povezani s prostorima dimenzije punoće ili se, u većini slučajeva, ne mijenjaju tijekom dana, tvrdi Marc Augè.
Praznina ne pronalazi svoj osobni prostor u suvremenom gradu. Umjesto toga, ona oduzima važnost izgrađenom prostoru. Duž novih zidina koje će budućnost nazivati antičkima, izgrađeno i praznina graničit će jedno s drugim do trenutka kada se u potpunosti ne stope jedno u drugome.
Čar grada danas ovisi o njegovu anakronizmu. Jedno je sigurno: našim radnjama nije namjera primijeniti na prirodu mjesta isti tretman koji pružamo gradu. Ne namjeravamo zaštititi prazninu tijekom restauriranja povijesnih rimskih građevina, ne želimo je sačuvati ili jednu prirodu zamijeniti drugom, te nikako ne želimo zaustaviti vrijeme zaleđeno u beskrajnoj sadašnjosti. Naprotiv, želimo da naše djelo bude jednako intenzivno kao i djelo onih katastrofa koje imaju moć iznova pokrenuti prirodu mjesta. Želimo moći proizvoditi učinke usporedive sa sporim tijekom vremena ne prikazujući ih mehanički, već uz pomoć prostora dugotrajne tišine.
Želimo isprazniti ograđene prostore kako bismo mogli napraviti djelo koje se igra s vremenom. U određenom ćemo trenutku zaboraviti te prostore i otkriti ih tek kasnije, krajem tisućljeća. Ako je praznina izolirana s unutarnje strane gradskih zidina, tada će okolni dio s vanjske strane postati urbanim sustavom razvoja. Ova nova kultura granica vraća projekt granica u urbanizam, no ne uključuje zidove i utvrde. Njihova je zadaća nadzirati otvoreni prostor; građevine će moći upravljati sustavom složenih odnosa između sustava praznina.
Zatvaranje sustava potrošnje tla bio bi dobar temelj grada budućnosti, natopio bi njegov teritorij sinergijskim odnosom, što bi se moglo smatrati jednim od prvih koraka rituala osnivanja budućeg grada.
 
   
 
   povratak na vrh::ispis