www.uha.hr
english
O nama
Regionalna društva arhitekata
Aktivnosti
Nakladništvo uha
Vijesti
Linkovi
SEZONA URBANIZMA
47. ZAGREBAČKI SALON
ZEMLJA

ApolitikA 2013
Treći kongres hrvatskih arhitekata


ODGOVOR-NOST
Drugi kongres hrvatskih arhitekata

KRAH
Prvi kongres hrvatskih arhitekata


44. ZAGREBAČKI SALON

41. ZAGREBAČKI SALON

38. ZAGREBAČKI SALON

čovjek i prostor
arhitektura
druga izdanja
prodaja
čip arhiva
marketing
LVII/ 01- 02 - 2010
LVI/ 11 - 12 - 2009
LVI/ 9 - 10 - 2009
LVI/ 7 - 8 - 2009
LVI/ 5 - 6 - 2009
LVI/ 3 - 4 - 2009
LVI/ 1 - 2 - 2009
LV/11-12 - 2008
LV/ 9 -10 - 2008
LV/ 7 - 8 - 2008
LV/ 5 - 6 - 2008
LV/ 3 - 4 -2008
LV/ 1 - 2 - 2008
LIV/ 11-12 - 2007
LIV/ 09-10 - 2007
LIV/ 07-08 - 2007
LIV/ 05-06 - 2007
LIV/ 03-04 - 2007
LIV/ 01-02- 2007
LIII/11-12 - 2006
LIII/09-10 - 2006
LIII/07-08 - 2006
LIII/05-06 - 2006
LIII/03-04 - 2006
LIII/01-02 - 2006
LII/11-12 - 2005
LII/09-10 - 2005
LII/07-08 - 2005
LII/05-06 - 2005
pretplata
uredništva ČIPa
oglašavanje
uvodnik
geografija europske arhitekture
Rim – Praznina
Geografija europske arhitekture
l
Geografija europske arhitekture /.pdf_1048kb/

Geografija europske arhitekture

Hans Ibelings
Ilustracije: Arjan Groot



Hans Ibelings je povjesničar umjetnosti iz Amsterdama, urednik časopisa A10 New European Architecture magazine (www.a10.eu) i autor više knjiga uključivo Supermodernism: Architecture in the Age of Globalisation.

Arjan Groot je grafički dizajner iz Amsterdama, art direktor i dizajner časopisa A10.


Postoji sasvim dovoljno razloga zašto Europa, unatoč stalnom širenju Europske unije i drugih paneuropskih organizacija (još) nije ujedinjena u geografskom, društvenom, političkom i ekonomskom smislu. I mogli bismo se zapitati hoće li se to značajnije promijeniti u doglednoj budućnosti. Razlike između Islanda i Rumunjske ili između Portugala i Finske su prilične, a zasad se čini da će takve i ostati. Štoviše, Europa nije stalan entitet niti koherentna pojava. Granice kontinenta su promjenjive, a njegova se povijest odvijala i razvijala različito na svakom zemljopisnom području, u svakoj zemlji – u nekim zemljama čak i u svakoj regiji. Povijest i sastav stanovništva, društveni odnosi, politički sustavi, gospodarske strukture, podjele na bogate i siromašne, diljem Europe značajno se razlikuju. Unatoč tomu, moguće je prepoznati područja gdje se europsko jedinstvo, nadilazeći EU, izdiže ponad svake raznolikosti i kontrasta. Jedno od tih područja svakako je arhitektura. Ne odbacujući sve lokalne, regionalne i nacionalne razlike u kulturi, konvencijama i tradicijama, te ne zanemarujući zamjetnu asimetriju zastupljenosti između istoka i zapada i, ponešto manje, između sjevera i juga (gdje su istok i jug postranici), u europskoj arhitekturi postoji izvanredna dosljednost. Ona je ponajprije sadržana u činjenici da je arhitektura istinsko europsko nastojanje. Nije potrebno prepustiti se eurošovinizmu ili osjećaju kulturne superiornosti kako bismo primijetili da je Europa stoljećima određivala smjer u arhitekturi. Doslovno cijela opća povijest arhitekture povijest je europske arhitekture, eksplicitno ili implicitno, a čak i kada to nije slučaj Europa svejedno predstavlja fokus, te često i prevladavajući standard ili referencu svakog povijesnog prikaza. U većini povijesti, nakon uvodnog pregleda Bliskog istoka, upravo je Europa, i to uglavnom zapadna Europa, primaran teritorij arhitekture. Sjedinjene Države postaju važnije u devetnaestom stoljeću, Japan i Latinska Amerika počinju igrati ulogu sredinom dvadesetog stoljeća, a ako izuzmemo pomodan, trenutan interes za mjestima poput Lagosa, Šangaja i Dubaija, Azija, Afrika i Australija gotovo se i ne spominju, čak ni danas. Jednostavno rečeno, svjetska povijest arhitekture, u mnogim pogledima i mnogim razdobljima, u najboljem je slučaju izvedenica povijesti europske arhitekture.

(Činjenica da je u europskoj arhitekturi prije svega zapadna Europa postavila važeća mjerila može se smatrati, s jedne strane, logičnim ishodom dominantne uloge koju su zemlje poput Italije, Francuske i Njemačke igrale u razvoju arhitekture kroz stoljeća. S druge strane, ovu dominaciju znatno podcrtava prevladavajuće načelo u povijesti arhitekture – ono pozitivne povratne informacije, prema kojemu nešto, kada se jednom proglasi značajnim, ostaje značajno generacijama, te postaje još značajnije tijekom ponavljanja procesa. Veliku nadmoć zapadnoeuropske arhitekture dodatno naglašava činjenica da su povjesničari s najširim čitateljstvom te, slijedom toga, najvećim autoritetom i utjecajem, djelovali i djeluju u zapadnoj Europi – i Sjedinjenim Državama.)

Dakle, Europa je kontinent s najvećom koncentracijom arhitekata i arhitekture. Zasigurno nije jedini važan kontinent kada govorimo o arhitekturi, međutim, ne samo da sadrži više arhitekture od drugih (u smislu građevina projektiranih brižno, s pažnjom i umjetničkim namjerama) nego ova arhitektura uživa i relativno veliko poštovanje. U Europi se od arhitekata manje-više zdravo za gotovo očekuje da oblikuju javnu sferu, od javnih zgrada do javnog prostora, od društveno poticane stanogradnje do urbanizma. Implicitno ili eksplicitno, diljem Europe često prevladava mišljenje da prostorne i estetske kvalitete arhitekture pridonose, barem potencijalno, kvaliteti života i društva.

Djelomice zbog toga, ne izražavajući odrednicu ili sud, možemo reći da je arhitektura pretežno europska stvar, na što ukazuje većina časopisa o arhitekturi koji se, iako možda bez izravnog priznanja, ponajprije bave europskom arhitekturom (no uglavnom usredotočeni na zapadnu Europu).

Većina časopisa o arhitekturi čini to manje-više temeljem općeg slaganja, usredotočujući se uglavnom na iste građevine i projektante (mišljenja o njihovoj važnosti i značenju podložna su mehanizmima pozitivne povratne informacije) – grubo rečeno, na onu vrstu arhitekture koja je izgledan kandidat za sljedeću nagradu za europsku arhitekturu Mies van der Rohe. Ovo jednoglasje vidljivo je ne samo iz selektivne pažnje posvećene određenoj arhitekturi nego i iz suglasja o tome koje je mjesto trenutačno najviše in. Krajem osamdesetih u središtu pozornosti nalazila se Španjolska, te posebice Barcelona u pripremama za Olimpijske igre 1992. Početkom devedesetih na red je došla Švicarska i njezin "Swiss box", a na izmaku dvadesetog stoljeća konceptualna supermoderna nizozemska arhitektura. Možda je ovo samo moje viđenje (zaslijepljeno reflektorima u to vrijeme uperenima u Nizozemsku), no čini se da otad ne postoji toliko nepodijeljene pažnje usmjerene na jednu zemlju ili regiju, što može biti odraz moguće korjenite promjene – vodeće tendencije današnjice više nisu usredotočene samo na jednom zemljopisno ograničenom području, nego izviru na površinu diljem kontinenta. U posljednjih nekoliko godina, na primjer, irska je arhitektura zabilježila velik uspjeh, bilo je riječi o arhitektima u Estoniji, nova je generacija zauzela vodeće pozicije u Portugalu, Austrija je doživjela renesansu, a nove države poput Slovenije i Hrvatske postigle su značajan napredak. Činjenica da se trenutačno ni jedna određena zemlja, regija ili grad ne nalazi u središtu arhitektonskih tendencija ili medijske pozornosti (koji obično idu ruku pod ruku) može se protumačiti kao naglasak na novo stanje u doba globalizacije, kada klasična prostorna razlika između središta i periferije više nema toliko značenje. Zahvaljujući novim komunikacijskim sredstvima, ta je razlika umnogome nestala, a središte i periferija postali su međusobno zamjenjivi – sve može biti središte i sve je periferija. (Ovo potonje, prema mišljenju pesimista, vrijedi za cijelu Europu, za koju kažu da nije opremljena za globalno natjecanje sa zemljama poput Kine, Indije i Sjedinjenih Država, te da će je ostarjelo stanovništvo stjerati na margine globalne ekonomije.) Zanimljivo je da neke od vođa u arhitektonskoj kulturi današnjice ne možemo pronaći u tradicionalnim kulturnim središtima, zapadnoeuropskim glavnim gradovima. Važno je napomenuti da dvije danas najslavnije arhitektonske tvrtke imaju sjedište u Rotterdamu (OMA) i Baselu (Herzog & De Meuron). Gradovi poput Porta i Glasgowa vrlo vjerojatno igraju veću ulogu u arhitektonskoj kulturi današnjice od Lisabona i Edinburga, a mnoge vodeće arhitektonske škole i rasadnici novih generacija smješteni su u takozvanim perifernim gradovima kao što su Göteborg, Graz ili Gliwice. Ovo je dodatan pokazatelj da se arhitekti više ne okupljaju (ili ne trebaju okupljati) u glavnim gradovima ili okolici kako bi si priskrbili značajan položaj. Čak i kada žive i rade izvan tradicionalnih kulturnih središta, današnji su arhitekti ipak dio supkulture kozmopolitskog europskog gornjeg društvenog sloja, što je upravo ono što povezuje elemente ovog zvanja o kojima se najviše priča s elementima koji najviše obećavaju iznad nacionalnih granica.

Slobodna razmjena roba, usluga i ljudi unutar Europske unije zacijelo je pridonijela ovome, kao i eurozona, bezbolan prelazak granica među zemljama Schengena, te niz drugih pojava, od Erasmusove razmjene studenata, europskih natjecanja mladih arhitekata i europskih korisnika jeftinih letova Easyjeta i drugih niskotarifnih avioprijevoznika, čija su periferna odredišta znatno izmijenila geografiju Europe i uzdigla status nekoć beznačajnih mjesta.

U doba globalizacije, kada svi mogu dobiti trenutačan pristup istim informacijama, nečija je lokacija postala manje važna od veza koje je odande moguće uspostaviti, a danas su u Europi uvjeti za stvaranje veza na području arhitekture povoljniji nego ikad. Moderna tehnologija i sve mogućnosti za mobilnost znače da nije nužno živjeti u metropoli kako bi se održao kozmopolitski, metropolitanski stil života. Ovo utječe ne samo na kozmopolite koji su dio europske arhitektonske kulture nego možda, u konačnici, i na sagrađeni okoliš. Ako selo može posjedovati značajke velikoga grada, a grad pak može steći privlačnost sela – drugim riječima, ako kontrast između grada i okolice, između metropole i sela postojano gubi na važnosti, mogla bi se razviti nova geografija Europe. 
   
 
   povratak na vrh::ispis