Članak u časopisu: ČIP 668-671
Obraz struke, Varšavska i Cvjetni džep
datum/vrijeme
31.12.2010.

?Obraz struke, Varšavska i Cvjetni džepNova paradigmaDieselova marketinška kampanja za tekuću sezonu počiva na poruci “Budi glup” (“Be stupid”). Poruka se potom elaborira i utrljava u potrošačko podsvjesno dodatnim usporedbama poput: “Pametni možda ima(ju) mozga, ali glupi ima(ju) muda”, ili “Pametni kritiziraju, glupi stvaraju”, ili “Pametni planiraju, glupi improviziraju”, ili “Pametni kažu ne, glupi kažu da”, itd. Pametni kritiziraju, a glupi stvaraju… Dakle, tu smo, o tome je riječ. Treba delati, treba graditi, “obrtati kapital”, tek poslije ćemo razmišljati (razmišljanje je ionako za dokone). Ništa od razmišljanja, kako narod zna reći (i uz to dodati i “ne ostavljaj za sutra ono što možeš uraditi još danas”). Na ovome se često zasniva i retorika Horvatinčićevih, ali i Bandićevih jurišnika: suosjećajući s Tominim uloženim milijunima, novinari i dužnosnici opetovano uzdišu na spomen njegove, kako vrijeme odmiče, sve mizernije buduće zarade od projekta Cvjetni (ne)prolaz. Suosjećanje s kapitalom, to je na ovim prostorima ipak jedna nova paradigma (uz devalvaciju pameti kao neupitne vrijednosti). Što je sljedeće: dobrotvorni koncerti podrške bogatim investitorima? Upravo promjena paradigme upada u oči u “borbi za Varšavsku”. Naime, uz već diskvalificiranu pamet i stručnost, pa i društveni angažman ili zakone, više ni hrabrost nije nužno na cijeni, niti je mjera ili dokaz toga tko bi mogao biti u pravu, a tko ne. (Uloge odjednom bivaju zamijenjene: hrabrije je ovih dana u Zagrebu biti jedan naoko moćni Tomo Horvatinčić, nego “mali” prosvjednik u Varšavskoj. Iako nije neuobičajeno da novi kapital prati i bezobrazna samouvjerenost (ne samo u nas nego i drugdje u svijetu) – jer, misli se, samo tako se postižu rezultati – gospodin Horvatinčić ipak medijski biva isturen do granice svojevrsnog linča, dok je protestirati u Varšavskoj danas ustvari prilično ugodno i gotovo – in.Ideologija Varšavska ulica je zapravo simbol: u njoj se na terenu sukobljuju principi i ideologije, stavovi, a ne argumenti. Kronologija svih događaja, natječajâ, pustih izmjenâ zakona i pravilnika, članaka i odgovora, većini je nepoznata, ali često i nevažna. Obje strane su zapjenjene i odavno zaraćene, dogmatski uvjerene u “svoju stvar”, bilo da se nekritično (pa i udvornički – Žutelija, Kuljiš) postavljaju prema silini novog kapitala ili novih procedura, bilo da prosvjednički nostalgično vjeruju u povratak kakve inačice socijalizma, “skandinavskog modela”, ideje pravde, socijalne države ili čega sve ne. Jer, ne radi se ovdje samo o zloglasnoj rampi, radi se o principu: ako bi netko mogao garantirati da će rečena rampa biti zadnji ustupak Kapitalu, zadnji teritorij koji će Grad i porezni obveznik žrtvovati na oltar profita, prosvjed bi zasigurno ubrzo jenjao. Ne, nije riječ o tih pedesetak metara šetnice, ni o porastu automobilskog prometa u ionako zakrčenom Donjem gradu. Radi se o nečem drugom: bojazan je da će rampa u Varšavskoj postati presedanom na koji će se potom pozivati svaki budući investitor kad bude posezao za mitskim Javnim. Tome unatoč, prosvjednici, vođeni nevladinim udrugama, čine jednu veliku pogrešku, upravo poput antiglobalista u devedesetima: rasipaju svoju snagu na previše tema, i tako gube kako fokus i dragocjeno vrijeme, tako i potencijalne nove saveznike i peticijske potpise. Jasno, živimo u vremenima sve većeg obespravljenja svih osim bogate nouveau riche elite, i stoga je razumljiva želja da se kaže sve, i suprotstavi svakoj vrsti nasilja, urbanog ili ne. No, fokusiranja samo na Varšavsku i spornu rampu, voditelji prosvjeda često se ponovno vraćaju kako retorici tako i izgubljenim bitkama, okomljujući se i na sam projekt Cvjetnog (ne)prolaza (odnosno slijepog prolaza, “Cvjetnog džepa”) koji je, zakonski gledano, sad ipak svršena stvar. Radi li se o dobrom, ili koliko dobrom, projektu, ili bismo radije u unutrašnjosti bloka vidjeli kakav Muzej suvremene umjetnosti (umjesto novozagrebačke adrese), koncertni prostor, pa i kino, sad je već sasvim – nevažno. Gradi se nešto drugo, zahvaljujući elastičnosti urbanističkih uvjeta i planova, zahvaljujući lobiranjima, zahvaljujući političarima, pa i onoj amorfnoj i apstraktnoj masi koju mrko nazivamo Strukom, te svim onim (u očima javnosti) kafkijanskim gradskim uredima graditeljstva, planiranja, izgradnje grada i sl. Dakle, govoriti bi valjalo samo o rampi, to je zadnja linija odbrane, a ne gubiti vrijeme na raspredanje o tome koliko je zapravo “Cvjetni džep” dobar ili loš projekt, “javni interes” ili ne.Interes Usput se diskreditiraju svi sudionici ovog sukoba, pljušte optužbe. Prosvjednike se voli diskreditirati jer su premladi, pa onda jer su prestari, pa onda jer su dokoni i najvjerojatnije nezaposleni (a to je, u vrijeme recesije, kao, neki grijeh?!). Pita se tko ih plaća i tome slično. Struku se, opet, napada jer se “prodala”, ili jer predugo šuti u svojim bjelokosnim kulama. Političare isto tako. Investitora se potom napada jer je bahat, sebičan ili neiskren. Umijeće slušanja, a kamoli uvažavanja argumenata drugoga, dakle suprotnog tabora, jednostavno – ne postoji.A činjenica jest da su sukobljeni upravo oni koji u svemu ovome – imaju interesa, bilo da je riječ o stanarima koji žive u centru i koriste njegove javne površine, bilo da su to mladi koji centar napuče za iole ljepšeg vremena, bilo privilegirana nekolicina u mogućnosti priuštiti si buduće penthouse stanove i sve one goleme automobile po centru, koje valja smjestiti u tih par stotina novih parkirnih mjesta u podzemnoj garaži.No, jednako važni i indikativni su i svi oni ljudi po strani, oni koji se žeste u anonimnim komentarima pod internetskim člancima i na forumima, oni koji se nerviraju gledajući priloge o Varšavskoj u TV-dnevnicima. Tko su oni, zašto NE prosvjeduju i što ih, uostalom, u svemu tome uopće tako iritira?Nezanemariv broj ljudi, naime, smatra da u Hrvatskoj danas ima daleko važnijih tema, i daleko važnijih bitki za vojevanje: sve veća nezaposlenost, preveliki državni aparat, birokracija, korupcija, pomilovanje jednog Rimca ili vrtoglava Glavaševa saborska plaća koju uredno prima i dok je u bijegu u BiH od hrvatskog sudstva, trošenje poreznog novca na Mamićev Dinamo, ili tsl. Šetnica u centru je zapravo – luksuz, baš kao što je za mnoge danas luksuz popiti kavu na Cvjetnom trgu.Tragajući za nepotkupljivima i vjerodostojnima, za glasovima u tami, oni podozrivo gledaju na organizatore prosvjeda, dakle na brojne udruge i njihove glasnogovornike, i to stoga jer prosvjede danas ne vode revolucionari, nego – udruge. A one su FINANCIRANE, i to od grada i/ili države, dakle tim nekim vječno spominjanim i spornim “našim novcima”. Aktivisti nisu prolaznici, nisu prosječni ljudi, nisu “jedni od nas”, već oni koji se samo prosvjedima i “razvojem civilnog društva” zapravo i bave. I to ne iz čistog altruizma, sumnja se.Nadalje, ne zaboravimo ni to da se ljudi gradom “služe” na vrlo različite načine. Većina Zagrepčana (a kamoli hrvatskih građana!) zapravo i nema nikakav osobni odnos prema Varšavskoj ili neko suosjećanje za Cvjetni trg: mnogi ionako nikad i ne dolaze u centar grada, ne zadržavaju se po klupama Cvjetnog trga ili Varšavske, ne sjede po spomenutim kavama niti se provlače biciklima između automobila, za razliku od velike većine spomenutih prosvjednika. (Isto tako, sutra će se malo tko sa zagrebačkih prosvjeda uključiti u kakav budući protest ili aferu u Križevcima ili Šibeniku, a kamoli u nekom provincijskom mjestašcu negdje drugdje.)StrukaI onda se obično u nekom času takvog sukoba interesa javnost sjeti i arhitekata, i potom vapi za “(pre)sudom struke”. A taj sud struke traži se, malne naručuje, samo po potrebi, i svatko tko ga traži nekako očekuje da on bude u skladu s njegovim vlastitim željama i njegovom vlastitom agendom. A što ako bi ta ista struka presudila u korist onih drugih, u ovom slučaju “vlasti”, investitora, te presudila, recimo, da je projekt “Cvjetni neprolaz” zapravo sasvim – pristojan? Tada bi struka bila jednostavno diskreditirana kao – potkupljena.I što ako se ta ista struka usudi proglasiti vašu vlastitu kuću ružnom ili neprihvatljivom? Hoćete li je srušiti, modificirati, platiti stručnjake da je poprave? Dakle, be careful what you wish for.Prije svega, budimo načisto: BILO KOJI projekt u gradu (ili uopće) moguće je diskreditirati s nekoliko tisuća potpisa, stručnjaka i laika, i to najčešće ne znači ništa. Nezadovoljni se uvijek nađu, o ukusima da i ne govorimo. Vjerojatno ne postoji projekt koji se baš svima sviđa, zbog ovih ili onih razloga (estetika, funkcionalnost, kvaliteta izvedbe), u Zagrebu ili izvan njega. Ne čude stoga ne tako davne hajke protiv MSU-a ili projekta splitske Rive.Od Struke se, dakle, očekuje previše, a poštuje ju se u pravilu premalo: govorimo o profesiji koja je uvelike izgubila svoj glas i svoju publiku. Kolumne u novinama danas sve više pišu polupismene starlete i pokoji svećenik otpadnik, a sve manje pravi intelektualci i autoriteti, a kamoli odgovorni arhitekti. U uredima u kojima se odlučuje o budućnosti grada su mahom uspavani i vremenom pregaženi. Arhitekti su, baš kao i mnogi drugi kreativci, tranzicijom devalvirani do puke servisne djelatnosti, svojoj širokoj i mukotrpnoj edukaciji unatoč, i to ne samo u odnosu na same investitore, nego i na društvo u cjelini, kako se čini, jer ih se p(r)oziva samo u krajnjoj nuždi i za vlastitu korist. Čemu uopće desetljeća stručnog obrazovanja i rada, ako vam na nekom skupu može docirati kakav dvadesetpetogodišnji entuzijast iz udruge, ili kakav gorljivi umirovljenički aktivist? Čemu sve ako vam u vlastitom uredu svako toliko docira neuki investitor koji o arhitekturi ne zna ama baš ništa?Samim tim, upuštanje u javne rasprave za arhitekte je zapravo obeshrabrujuć i nepotreban luksuz: u njima je s jedne strane agresivna javnost, uvijek spremna na kritiku arhitekata (a nikad na pohvalu), a s druge Novac o kojem ovisi i arhitekt, i njegovi budući projekti, i njegovi uposlenici, i egzistencija arhitektove obitelji. Budimo iskreni: bunt javnosti ne može i nikad nije srušio neki projekt (ili se solidarizirao s arhitektovim pravima), ma kako on upitan bio, ali Novac to itekako može, baš kao i spriječiti da neki projekt bude uopće naručen i izgrađen. Iako se arhitekti već stoljećima bore da definiraju svoj problematičan odnos prema kapitalu o kojem zapravo ovise, članak u NY Timesu iz 2008. o kineskim, kazahstanskim, iranskim i inim projektima današnjih svjetskih arhitektonskih zvijezda pokazao je da moralni konsenzus ne postoji. Dilema glasi: kako (g)raditi za investitora koji je autokrat, ili za režim koji je totalitaran? Slijedeći istu logiku, smije li se surađivati s investitorom koji radnicima ne isplaćuje plaće ili čiji su politički stavovi dijametralno suprotni arhitektovima? Riječ je o duboko moralnoj i ideološkoj dilemi.Jedan Robert A. M. Stern je, tako, samo slegnuo ramenima, opravdavši svoje odluke izjavom: “Ja sam arhitekt, a ne političar”, dok je Rem Koolhaas odbio biti intervjuiran za spomenuti članak (iako je njegova ljubav prema kapitalu svake vrste poznata, baš kao i golemi broj projekata u Kini). Drugi pak (poput Jacquesa Herzoga) TVRDE da još uvijek vjeruju kako arhitektura ima određen kritički, društveno transformativan, pa i “terapijski” potencijal, i samim tim smatraju da je uputno prihvatiti (ili bar razmotriti sve) narudžbe i na taj način pridonijeti razvoju i demokratizaciji određenog društva. (Članak potom podsjeća i na neslavnu povijest, na nerijetke primjere kompromitirajućih arhitektonskih odluka: primjerice na Mies van der Roheov natječajni rad za njemački paviljon za Expo u Bruxelessu 1934, sa svim svojim kukastim križevima i nacističkim orlovima, kao i na Le Corbusierovo udvaranje Mussoliniju ili Vichyju u nadi za novim projektima, itsl.)Uistinu, koji bi (pogotovo mlađi) arhitekt danas usudio se odbiti narudžbu za projekt jednog Cvjetnog prolaza (pa i džepa)? Projekt te veličine i s tim budžetom, na toj lokaciji, s tom eksponiranošću? Razočarava li očigledan odgovor? Kojim se pravom od arhitekata očekuje da budu nadljudi?Umjesto manifestaSvakako, malo tko bi si uzeo za pravo govoriti u ime struke, ali baš kao što je jasna u principu nepravedna otimačina Varšavske u svrhu last minute spašavanja isplativosti Horvatinčićeva projekta i novog pristupa podzemnoj garaži (umjesto onog originalnog, dok se projekt još s pravom javnosti udvarao kao Cvjetni PROLAZ), jasna je i generalna nezainteresiranost struke kao i njena nemoć da išta značajnije promijeni. (Još je svježa uspomena na neuspjelu pobunu Struke protiv projekta preuređenja Cvjetnog trga iz 1996.) Od nje se jednostavno želi iznuditi zadovoljavajuće mišljenje koje će se potom moći iskoristiti kako protiv investitora tako i protiv struke same (npr. zašto se nije prije oglasila, itsl).Budućnost, stoga, ovisi ne samo o arhitektima, nego i o društvu u cjelini: ako se u ovim ciničnim i sebičnim vremenima od arhitekata već očekuje neka vrsta idealizma, društvene odgovornosti i involviranosti, na društvu je da taj odnos i takvog sugovornika i dugoročno odnjeguje. Da bi se nešto tražilo, valja nešto i ponuditi: struku bi valjalo poštivati na svim poljima i u svim razgovorima, te s njom razvijati jedan sasvim drugačiji i civiliziran odnos, kako bi se razvilo MEĐUSOBNO POVJERENJE. Tek tada se može očekivati potpuna zainteresiranost arhitekata i njihova neupitna moralnost.Dominko Blažević