Aktualno
NOMINACIJE ZA NAGRADU VIKTOR KOVAČIĆ 2020.
datum/vrijeme
29.03.2021.

CENTAR ZA NOVE TEHNOLOGIJE I PODUZETNIŠTVO TROKUT | Arhitektonski biro Prostor | Šibenik, Ulica Velimira Škorpika 7

foto: Neven Petrović

Centar „Trokut“ u prostornom iščitavanju osmišljen je prema suvremenim principima organizacije uredskog prostora koji se temelji na – upoznavanju, druženju i suradnji različitih korisnika. Determiniran je lokalitetom smještenim na jugoistočnom dijelu grada Šibenika u postvojno-industrijskoj zoni te flankiran dvjema prometnicama različitih nadmorskih visina. Sama denivelacija terena potpomogla je tlocrtnoj izvrsnosti građevine okrenutoj prema sebi, ali ne i hermetički zatvorenoj. Stubišta, tribine kao proširena komunikacija poveznica su sjevernog i južnog ulaza te su svojevrsna „kičma i nosač “u okružju radnog prostora. Oko središnjih tribina smješteni su različiti tipovi radnih prostora – fleksibilni uz caffe bar, fiksni u otvorenom prostoru te zatvoreni uredi. Građevina je građena i oblikovana u vidljivom armirano-betonskom oplošju, gdje rebrasta stropna ploča još snažnije podcrtava autorsku gestu. Ona je diskretni dijalog s gradnjom od jednog materijala proizašao iz povijesnog nasljeđa. Oplošje građevine od perforiranog bijelog lima „koltrina“ je ovom polivalentnom prostoru i višeznačajno je: kao zaštita od sunca, polutransparentni zaslon prema okolišu, te proširenjem i odmakom od konstrukcije na južnom dijelu čini svojevrsni belvedere kao prostor za šetnju i opuštanje, a koji nam pruža predivan pogled na šibenski arhipelag i stari dio grada.

TRG POLJANA U ŠIBENIKU | Paula Šimetin, Ivana Tutek, Iva Dubovečak, Izvor Simonović-Majcan | Šibenik

foto: Ervin Husedžinović

Do jučer, šibenska Poljana bila je prostor izbrisanog karaktera u kojem su glavni protagonisti bili automobili. Natječaj iz 2011. godine stigao je kao prilika za preobrazbu identitetske greške i uspostavu novog tipa javnog prostora unutar vibrantnoga grada. Poljana danas uspostavlja dinamičan dijalog slojevite prošlosti i suvremenoga grada. Prostor tretiran kao sustav polja superponira set novih slojeva različitih i pomno promišljenih smjerova i ustroja. Osnovni slojevi plohe dvodimenzionalne su mreže različitih taktilnosti, oblikovane suptilno i okupane šibenskom bjelinom. U zonama preklopa mreža stvoreni su prostorni nabori čime trg dobiva dinamičnu artikulaciju treće dimenzije. Krovovi infrastrukturnih paviljona postaju nove gradske tribine u aktivnom dijalogu s obodnom arhitekturom kazališta i knjižnice te povijesnih bedema, ulegnuća prema arheološkim artefaktima mirisne vrtne tribine, a lebdeći nabor izvor najugodnije sjene. Duboko podzemlje trga višekatna je nastamba za protagoniste s početka priče.

SEECEL CENTAR | Igor Franić | Zagreb, Radoslava Cimermana 88

foto: Sandro Lendler

Smješten uz vibrantnu novozagrebačku aveniju, sklop SEECEL-a nastaje slaganjem zatvorenih programskih volumena i praznina koje posljedično nastaju. Raznovrsni sadržaji sklopa, hibridi edukacijsko-poslovno-hotelske namjene jasno slijede prostorni koncept, te se vertikalno zoniraju ovisno o stupnju javnosti sadržaja. Velike praznine koje nastaju između volumena, jasno vidljive izvana, pozivaju i uvlače okolni vanjski prostor u sklop. Volumeni se kroz tlocrt i presjek postavljaju inverzno, što rezultira stalnim pulsiranjem. Prožetost složenog sustava vertikalnih i horizontalnih komunikacija omogućuje dobru povezanost i dostupnost svih prostora i praznina. Velikodušni prostor praznine, svojevrsni hommage Hermanu Hertzbergeru, omogućuje kvalitetan suživot različitih programa i korisnika te istovremeno stvara osjećaj zajednice (mjesta). Upravo putem bogate mogućnosti formalnog i neformalnog naseljavanja prostora, doživljajno bogate prostorne sekvence i arhitektonske (de)materijalizacije, SEECEL postaje poligonom za iskonsko istraživanje odnosa čovjeka i prostora. Eksterijerizacijom interijera i oslobađanjem od prioritiziranja prostora i sadržaja autor šalje snažnu poruku o „malom graduˮ, kako ga sam naziva, koji sadrži blago apstrahirane kuće, ulice i trgove – mjesta susreta slučajnih prolaznika i korisnika, prisutnost bliskih i dalekih planova grada.

OSNOVNA ŠKOLA IVANJA REKA | Ivo-Lola Petrić, Marija Burmas, Jakša Kalajžić | Zagreb, Ivanjorečka cesta 1b

foto: Domagoj Blažević

Osnovna škola Ivanja Reka smještena je na prostoru nekadašnjeg sliva rijeke Save unutar suburbanog naselja u kojem uz školu još postoji vatrogasno društvo, nogometni klub, zdravstvena ambulanta, poštanski ured i župna crkva. Autori prepoznaju potencijal da u izraženom odsustvu javne infrastrukture i nemogućnosti uspostave izravnog dijaloga s kontekstom upravo škola postane „centralno mjesto iniciranja i konsolidacije javnih sadržaja naseljaˮ te tako formiraju javnu pješačku zonu sa stepenastim trgom/parkom koji spaja župnu crkvu sa sportskim sadržajima škole. Bogato isprepletanje interijerskih sadržaja i programskih traka eksterijera briše granicu unutra – vani, za što su također zaslužni „slučajniˮ prostori nastali kao tehnički odgovor na moguću opasnost od poplava na tom području. Ovaj primjer još jednom podcrtava Boerijevu misao da se arhitektura „kao disciplina od opće društvene koristi, mjeri sposobnošću otkrivanja novih prostornih i novih projektantskih pomagala, te realizacijom ‘primjera’ koji su otvoreni budućnosti i dovode u pitanje uobičajene i neinventivne odgovore koje arhitektura prečesto nudi svojim naručiteljimaˮ.

RIBARSKA LUKA BRIŽINE | Dinko Peračić | Kaštel Sućurac, Put Brižina

foto: Damir Žižić

Unutar najljepšeg zaljeva na istočnoj obali Jadrana, potpuno devastiranog odumirućom industrijom, nastaje novi komunalni gat s utočištem za ribare i njihove brodove. Na brodu je jednostavnost vrlina, nema mjesta za grešku, niti za nepotrebno. Sve je na brodu napravljeno krajnje izdržljivo, otporno na vremenske uvjete i oslobođeno svakog viška. To je pravilo primijenjeno i na projektu ribarske luke Brižine. Realizirana kuća – okvir spremna je udomiti sve neuredne i bučne aktivnosti koje prate jednu luku za pretovar ribe, a istovremeno im osigurati i potrebnu dozu reda i organizacije. U projektu se vješto preklapaju dva principa građenja koja su međusobno potpuno ravnopravna i nadopunjuju se. Prepoznatljivi okvir od crvenog betona, koji svemu daje red i mirnoću, izvana i potpuno montažni i zamjenjivi dijelovi kuće iznutra. Iza ritmiziranih otvora betonskog okvira smještene su sve prateće funkcije ove heavy duty kuće: hladnjače, skladišta, mjesta za popravak mreža i alata, pranje ribe, pranje ribara… Tako sve što je promjenjivo, neuredno i što se teži nekontrolirano širiti, ostaje unutar objedinjujućeg perimetra. Kombinacija čvrste betonske opne i montažnih dijelova daje i jasan nagovještaj što će opstati u nekoj „možda“ budućoj prenamjeni luke. Dok taj trenutak  ne dođe, ova će kuća okupana zapadnim suncem biti prvi prizor koji svaki ribar rado ugleda na povratku s mora.

KOMPLEKS STUDENTSKOG DOMA SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKU | Tin Sven Franić, Vanja Rister, Ana Martinčić Vareško | Dubrovnik, Ul. dr. Vladka Mačeka 21

foto: Marko Ercegović

U jednom od najpoznatijih utvrđenih gradova u svijetu autori su sagradili grad u gradu, neeksplicitno mimetički ponavljajući oblike originalne povijesne dubrovačke fortifikacije izvana i transformacijom kvadrata klaustra u romb iznutra. Novonastala tipologija hrabri je iskorak u baštinom definiranom gradu, ali na ovom mjestu i u ovom vremenu – uspješna. Grad se iznutra sastoji od triju snažnih volumena položena na zajedničku bazu koja čine tri povezana stambena „kvarta“ s ulicama okrenutima na tri unutarnja dvorišta okružena sobama. Intimnost dvorišta naglašena je introvertiranim oblikovanjem, ali i odabirom drva kao glavnog materijala dvorišne fasade, koji nam nudi još jednu modernu interpretaciju primorskih drvenih grilja. Istovremena distanciranost i interaktivnost fasade s njenom nježnom upijajućom bojom učinile su ovu kuću nenametljivom okolnom urbanom prostoru neujednačene morfologije. Bez obzira na fragmentirani okolni urbani pejzaž, „kućaˮ je našla način da uspješno komunicira s okolišem i da ga ujedno stabilizira. Uvode se novi pješački smjerovi kroz parcelu koji dom uključuju u mrežu gradskih tokova i svakodnevnog života. Sve su odluke snažne i jasne, bilo da je riječ o oblikovanju velikih smještajnih volumena ili o praznini perivojnog parka ispred. Povezujuća staklena opna prizemlja u pojedinim svojim dijelovima negira jasnu razliku između interijera i eksterijera zgrade, te ističe demokratski i komunalni karakter doma kao prostora namijenjena svim dubrovačkim studentima, ali i svim građanima i putnicima.