Članak u časopisu: ČIP 668-671
Nathodnik u Osijeku 2006. – 2009.
datum/vrijeme
31.12.2010.

?FENOMEN MJESTA I DOŽIVLJAJ PRELAŽENJA Prelazak s jedne strane na drugu, s jedne obale na drugu, iz područja jednoga urbanog karaktera u drugo, za grad i njegove stanovnike ima funkcionalno, memorijsko i simboličko značenje. Ili kako je to opisao Miloš Florijančić: „Most je u arhitekturi grada uvijek predstavljao projekt od najveće simboličke vrijednosti (…) U urbanoj izgradnji most prenosi gradske sadržaje s obale na obalu, no ne radi se samo o elementu povezivanja života dviju obala, već se pojavljivanjem mosta u gradu otvara nova perspektiva.“ Sve navedeno vrijedi i za novi pješački nathodnik kod željezničkog kolodvora u Osijeku koji je izgrađen temeljem prvonagrađenog rada na javnom urbanističko-arhitektonskom natječaju provedenom 2006. godine. Lokacija nathodnika približna je mjestu na kojem se nalazio stari čelični nathodnik, a karakterizira je uglavnom nesređeno urbano okruženje željezničkog kolodvora i pratećih sadržaja. Riječ se o najaktivnijoj i najatraktivnijoj točki poprečnog povezivanja grada, grada koji je rastući došao do pruga, preskočio ih, i ostao razdvojenih dijelova s obje strane tračnica linearno urezanih u njegovo tkivo. Od polovice 20. stoljeća pa do danas težnja je Osijeka da te linearne ureze savlada, da umjetne infrastrukturne granice umjesto fiksnih barijera postanu porozne i propusne te da se fizički, prostorno i prometno integriraju dijelovi grada južno i sjeverno od pruge. Uz to, prostori uza željeznicu većinom su degradirani te zahtijevaju urbanističku, arhitektonsku, programsku sanaciju i transformaciju. U tom kontekstu realizacija novoga pješačkog nathodnika daleko nadilazi puko prelaženje pruge jer ima širi urbanistički značaj i nosi u sebi potencijal transformacije okolnog prostora oko željezničkog kolodvora. Nathodnik je smješten u povijesnu urbanu situaciju u kojoj dominiraju dva zaštićena povijesna kulturna dobra: historicistička zgrada željezničkog kolodvora s istočne i tzv. „Guttmanova“ zgrada (nekadašnji kolodvor uskotračne željeznice) sa zapadne strane. Nathodnik je stoga i suvremena urbana interpolacija u prostor zaštićene kulturne baštine, ali interpolacija koja u takvu datost unosi prostorni, funkcionalni i oblikovni izraz svog vremena. Radi se o visinski položenoj linearnoj promenadi s pogledima i vizurama koja spaja dva područja različite urbane morfologije: gornjogradske blokove iz 19. stoljeća, koji se nalaze sjeverno od pruge, i industrijsku četvrt s početka 20. stoljeća južno od pruge. Stoga se prolaskom kroz nathodnik prelazi iz gradskog područja jednog karaktera u područje druge morfologije. Na to je suptilno odgovoreno u projektu gradiranjem visine nathodnika: u južnom dijelu prema Vrbaskoj ulici presjek je niži (sumjerljiv mjerilu okolnog prostora s obiteljskom izgradnjom), a na sjevernom dijelu je viši (sumjerljiv mjerilu gornjogradskih katnih blokova i javnom prostoru Trga Lavoslava Ružičke čiji je sastavni dio).Mada raspisom natječaja to nije izričito traženo, arhitekti su se odlučili za „zatvoreni“ presjek, odnosno za cjelovito bočno zatvaranje i natkrivanje nathodnika, kao da je riječ o namjeni koja zahtijeva unutrašnji prostor i vanjski oblik. Povijesno se situacija mostova koji imaju bočne strane i natkrov primarno javlja u planinskim krajevima, gdje se na taj način osiguravala zaštita drvene konstrukcije od atmosferilija, no primjenjiva je i u urbanim situacijama kakva je i ova u Osijeku. Natkriveni nathodnik omogućava komfor prelaska pješacima i biciklistima, a na razini urbane strukture osigurava se kontinuitet izgrađenoga gradskog prostora i preko željezničkih tračnica. Budući se ne radi o tipičnoj inženjerskoj konstrukciji cestovnog ili željezničkog mosta, oblikovna sloboda i kreativnost arhitekata više je izražena jer je primarno riječ o arhitekturi i oblikovanju. Nathodnik je stoga manifestni odgovor arhitekata na pitanje odnosa funkcije i forme, odnosno kako oblikovati funkciju prelaženja pruge tako da taj prelazak postane doživljaj kretanja i sagledavanja grada.Arhitektura nathodnika je arhitektura jasnog i čitljivog jezika, a dinamičnost joj daju odmaci od horizontale i vertikale, koji su u različitim pravilnim rasterima dosljedno provedeni oplošjem od prozirnog stakla i perforiranoga aluminijskog lima. Osim estetske, perforirani lim ima i funkciju provjetravanja, što je izuzetno bitno u ljetnim mjesecima kada se osigurava kontinuirano prirodno prozračivanje. Zbog kosih linija i projekcije sjena na hodnu plohu, u unutrašnjosti nathodnika produciran je efekt gubljenja odnosa vertikala – horizontala, pa je doživljaj kretanja poput kretanja u virtualnom prostoru bez uobičajenih prostornih odnosa. Tlocrtni lom, tj. odmak od pravilnoga linearnog kretanja daje atraktivnost kretanju i kroz stakleno oplošje usmjerava vizure u svim smjerovima na grad. Mada je riječ o vizualno atraktivnoj arhitekturi, ona je daleko od puke spektakularnosti i samodostatnosti: ima funkciju prelaženja, stvara natkrivenu gradsku promenadu kao novu gradsku kvalitetu, spaja razdvojene dijelove grada, prelazak pruge pretvara u doživljaj kretanja, producira novu kvalitetu prvog susreta posjetitelja s gradom i postaje novo gradsko obilježje. Mobilnost prelaženja preko pruge korespondira s mobilnošću željeznice. Izražena linearnost kompozicija vlakova ima svoj odgovor u linearnosti nathodnika.Prolaskom kroz nathodnik ne savladava se samo fizički zadatak prelaska pruge, nego taj prelazak postaje doživljaj i na mentalnoj razini. Ne samo prijeći preko pruga, nego i doživjeti kretanje, zastati, pogledati prema gradu i oko sebe iz specifičnih vizura koje se otvaraju u svim smjerovima, a ne samo jednosmjerno prema naprijed. Zbog toga je kretanje kroz nathodnik iskustvo svakoga pojedinog trenutka, svaki trenutak hodanja je drugačiji. Nathodnik je i element i generator nove slike grada prema pruzi, novoga unutargradskog pejzaža, kao i nove prepoznatljivosti ulaska u grad. Ili kako je to opisao Miloš Florijančić: „Most postaje misaoni element i fenomen određenog mjesta, postaje most koji iznova definira krajolik, te tako postaje njegovim integralnim dijelom.“ Statički, konstrukciju nathodnika u donjoj zoni čine tetive sandučastog presjeka na koje je pričvršćen rebrasti lim, na koji je izlivena tanka betonska ploča. Mreža oplošja od sandučastih čeličnih profila ujedno je i konstrukcija koja nosi staklena polja i polja od perforiranog lima. Domišljat detalj spoja dvaju panoramskih dizala s glavnim korpusom podsjeća na detalj fleksibilnog spajanja vagona, a istovremeno ima statičku funkciju gibljivoga zglobnog spoja između vertikala lifta i glavne horizontale nathodnika. Dnevna i noćna pojavnost nathodnika jednako su atraktivne. Plavičasto osvjetljenje nathodnika u noćnoj slici stvara gotovo stoljetnu distancu u odnosu na neosvijetljene i zapuštene kolodvorske zgrade, tehnički zastarjelu signalizaciju i tehnološki zastarjele kompozicije vlakova. Investitor nathodnika bio je Grad Osijek koji kao i svaki drugi grad u Hrvatskoj grad ima malo utjecaja na sustav željeznica, jer je on u državnoj nadležnosti. No, gradska uprava može i mora se baviti recikliranjem prostora uza željeznicu, transformacijom tih prostora i njihovim pretvaranjem u nove razvojne i urbanističke koridore grada. Realizacija nathodnika potvrđuje potrebu provedbe takvih napora i treba biti poticaj nastavljanju urbanističke i arhitektonske transformacije te prestrukturiranja prostora uz prugu u višu urbanističku i arhitektonsku kvalitetu. Željka Jurković, dipl. ing. arh.