Članak u časopisu: ČIP 668-671
Lebdenje na stupovima
datum/vrijeme
31.12.2010.

?Uzvišen lebdi nad gradomMuzej suvremene umjetnosti u Zagrebu Tekst: Anja KoršičSa slovenskog prevela: Vesna HolznerZagreb, grad bogate muzejske tradicije, nakon brojnih je godina iščekivanja i gotovo deset godina izgradnje dobio muzej suvremene umjetnosti. Zgrada je djelo arhitekta Igora Franića, pobjednika otvorenog natječaja 1999. godine, koji je između 85 natječajnih priloga uspio uvjeriti ocjenjivački sud svojim projektom letećeg saga iznad Novog Zagreba (simbolom dislokacije kulturne ustanove). Nova suvremena zgrada obogaćuje grad i svrstava ga među prijestolnice suvremene kulture. Institucija nema samo značenje središnjeg centra kulture u Zagrebu odnosno Hrvatskoj, nego prema njoj gravitira i šire okolno područje. Nesumnjivo će muzej postati novom destinacijom brojnih ljubitelja umjetnosti i kulture.U doba globalizacije, ujednačavanja kultura, muzeji jamče čuvanje i obnavljanje prirodne i kulturne baštine, te u svojoj okolini doprinose podizanju životne kvalitete. Te institucije imaju ključnu ulogu u razvijanju osjećaja pripadnosti i identiteta, ali također potiču lokalno gospodarstvo. Manje prepoznatljive od društvenih, ekonomske su vrijednosti muzeja koje on unosi u svoju okolinu; on naime pridonosi razvitku infrastrukture, otvaranju novih radnih mjesta i razvoju turizma (takozvani muzejski turizam; dobri muzeji i glasovite izložbe mogu postati magnetom za turiste; upravo ti posjetitelji bit će gosti u susjednim lokalima i trgovinama…). Problematika muzeja sve više postaje predmetom pozornosti medija, znanstvenih i likovnih krugova te muzejskih kritičara. Govori se o dodirnim točkama povijesnih i društvenih struktura, o sadržajima, praksi i strategiji izlaganja.Muzeji se, još nedavno hramovi kulture visokog društva smješteni u zgradama aristokratskog karaktera, sadržajima i načinom izlaganja prilagođuju publici širih slojeva. Svaki muzej nastoji razviti vlastiti imidž, koji privlači posjetitelje – korisnike muzejskih usluga. Uspjeh ovisi o muzejskoj politici i politici izlaganja, koja posjetitelje iz promatrača i učenika preobražava u potrošače (pri tome mislim na raznovrstan program i bogatu ponudu muzejskih trgovina te kavana, odnosno restorana). Veliku ulogu u prepoznatljivosti muzeja i grada u kojem se ta institucija nalazi preuzimaju u posljednje vrijeme (tzv. Bilbao sindrom) forme muzejske arhitekture. Glede ikoničkog karaktera novoizgrađenih muzeja te vrste, pitamo se koliko će posjetitelja privući zgrada u Zagrebu samo zbog svoje arhitekture. Usprkos monumentalnoj konstrukciji od koje promatračima, posjetiteljima ili prolaznicima, može zastati dah, dobiva se nakon ulaska u muzej dojam da se je arhitekt svjesno odlučio za odmak od suvremenih tendencija u muzejskoj arhitektonskoj praksi u smislu prepoznatljivosti arhitekture, koja ljude privlači zbog sebe same, a manje zbog izložene umjetnosti. Strukturiran geometrijski volumen zgrade s pet etaža oblikuje raspoznatljivi presjek, koji svojom formom podsjeća na meandar. Vertikalno raščlanjeni muzejski izložbeni prostor lebdi iznad grada te svojim uzdignutim držanjem preuzima značajnu ulogu u oblikovanju svojega šireg okoliša. Upravo svojim oblikom postaje muzej prepoznatljivim likom grada (dakle i u Zagrebu možemo govoriti o novoj ikoničkoj muzejskoj zgradi).Po ulasku u muzejski prostor popularna namjera arhitekture uzmiče, a ostaje tek sklonište, ovojnica koja zaprema dani prostor, odnosno ljuska, koja nudi raznovrsne prostorije za izlaganje umjetničkih djela. Ovdje ne možemo govoriti o pročišćenoj arhitekturi (kao što je to slučaj sa Zumthorovim djelima), niti o arhitekturi zvijezda, koja baca u sjenu druga umjetnička ostvarenja (kao u primjerima Centra Pompidou u Parizu ili Muzeja Guggenheim u Bilbau), nego o arhitekturi koja ostavlja dojam preuređene industrijske hale, u koju je uselila umjetnost. (Unatoč odluci da se muzej ne smjesti u prostorije Muzeja Mimara ili u kompleks staroga napuštenog Paromlina, nego da se izgradi nova zgrada, opremljena besprijekornim klimatskim uvjetima i prostranim izložbenim površinama, autor projekta očuvao je dojam naseljavanja već postojeće arhitekture.)Odabrana lokacija muzeja izaziva dvojbe (burne polemike o izboru lokacije traju već od 1998. godine kada je prije raspisa natječaja za MSU ona utvrđena). Muzej je odmaknut od staroga gradskog središta i postavljen je u Novi Zagreb, na raskrižje uz prometnu Aveniju Većeslava Holjevca i Dubrovačku aveniju, gdje je po izvornom urbanističkom planu Novog Zagreba bio predviđen kulturni centar, koji bi se nastavljao na megastrukturu Velesajma. Iako je i prostor sjeverno od muzeja bio prvotno namijenjen kulturnim sadržajima, tamo sada izrasta poslovno-stambeni kompleks pa muzejska zgrada ostaje osamljeni primjer kulturne institucije u tom dijelu grada. Zbog relativno velike udaljenosti srodnih institucija Muzej suvremene umjetnosti igra važnu ulogu u poticanju kulturnog života toga gradskog predjela (Bilbao efekt). Svojom pojavnošću i svojim programom nastoji postati neka vrsta dnevnog boravka grada. Hoće li to uspjeti s obzirom na predimenzionirano i za pješake posve neprikladno mjerilo avenija uz koje je zgrada postavljena?Muzej se nalazi u neposrednoj blizini trgovačkog centra i poslovnih zgrada. U zadanom kontekstu zgrada, unatoč uzvišenom držanju izložbenog prostora, preuzima uzorke privremene potrošačke arhitekture (izborom materijala fasade: kombinacija stakla i polikarbonatskih ploča). Usprkos blizini zelenila uza Savu, muzej se je u potpunosti prilagodio aveniji i na njoj posvuda prisutnom betonu. Iz pravca gradskog središta muzej se na prvi pogled bitno ne razlikuje od ostalih građevina u okolini. Osim toga, vizualizacija uz prometnicu, kojom se objekt dinamičnom zapadnom fasadom obraća prolaznicima te želi upozoriti na događanja u muzeju, može na brzinu biti zamijenjena s reklamama na drugim zgradama (ikonički karakter arhitekture muzeja pokazuje se i u videoinstalaciji Nike Radić na zapadnoj fasadi, gdje je fasada postala umjetničkom formom digitalnog doba). Tek iz smjera Velesajma zgrada prepoznatljivim oblikom meandra s jedne i stvaranjem trga i monumentalne kolonade s druge strane pokazuje svoju veličajnost.Muzej je u odnosu na svoju okolicu podignut za pola etaže (u podrumskoj etaži nalaze se brojni, promatraču nedostupni, odjeli muzeja). Nedostupan je sa svih strana osim s ulazne južne platforme (terasa uz aveniju na zapadu, kolni ulazi u podrumsku etažu na sjeveru, po nivou niža zelena zona na istoku). Velike uređene površine ispred muzeja ne nude šarenilo ni dojam predvorja, što bi prolaznika privuklo u hram kulture (udaljenost programa od pješačkih komunikacija, put oko zgrade nema kružni karakter, na sjeveru posjetitelja odbija rešetkasti pokrov, kroz koji pada pogled u podrumsku etažu, umjetničke instalacije su ponešto sakrivene – čak i tobogan Carstena Höllera – nerazumljiv i posve neambiciozno oblikovan otvor na trgu sa zapadne strane, neshvatljivi pristupi podrumskim etažama, te napokon u odnosu na mjerilo trga nadasve skromna dimenzija kavane). Muzejski se objekt ne približava slučajnom korisniku, nego ostaje tek namjerno odabrani cilj.Ulazno pročelje s kolonadom monumentalnih dimenzija i volumenom koji na njoj lebdi ostavlja dramatičan dojam na posjetitelje. Stupovi koji podižu muzej iznad njegove okoline, hommage su zagrebačkoj arhitekturi moderne i podižu muzej u nešto izvanzemaljsko (povijesna pozicija muzeja).Prizemlje predstavlja nastavak trga ispred zgrade. Iznenadi li nas pri uspinjanju do muzeja monumentalnost zgrade (u suvremenoj interpretaciji muzeja), još će nas više iznenaditi ulazna hala, produžetak trga unutar zgrade, koja je atraktivno oblikovana, no nimalo monumentalna. Fasadne polikarbonatske ploče zelene boje uvlače nas u zgradu te nas preko stropa vode dalje prema izložbenim prostorima. Arhitekt je u prizemlju realizirao svoj vlastiti urbanizam pojedinačnih programa, no koji zbog pomanjkanja transparentnosti (uredi, biblioteka, čitaonica, prostorije radnika) ne djeluje kao grad u malom. U prizemlju se mogu vidjeti samo kavana i muzejska trgovina, koje su jednolično oblikovane bez neke naročite raznolikosti. Multimedijska dvorana je s unutarnje strane nezamjetljiva, a s vanjske sjeverne strane unatoč drvenoj oblozi neraspoznatljiva. Gotovo nezamjetljivi su i prilazi izložbenim prostorima, kako za stalnu zbirku tako i za privremene izložbe (iznenađuje da stalnom postavu pristupamo preko punih protupožarnih vrata; veličajni pogled na izložbeni prostor otvara se tek pri uspinjanju na višu etažu).Veliki muzejski kompleks nudi 14 500 četvornih metara novih uporabivih površina, od toga je oko 5 000 namijenjeno izložbama, stalnim i privremenim. Na sjevernom dijelu zgrade se na gornjim katovima na približno 3 500 četvornih metara širi stalni postav. Kao protuteža je na južnom dijelu predviđen prostor od 1 500 četvornih metara za privremene izložbe. U muzeju se nalaze brojni odijeli potrebni za funkcioniranje institucije te vrste. Cjelokupni istočni dio je namijenjen uredima, a u podzemnoj etaži nalaze se depoi, audiovizualni studio, pomoćne prostorije tehničkih službi i restauratorske radionice. Unatoč današnjem trendu otvaranja zakulisnih prostora muzeja za posjetitelje (pa tako i omogućavanju razumijevanja muzejskog djelovanja), očuvao je zagrebački muzej jasnu diobu javnog od zatvorenog muzejskog dijela, nigdje ne nudi uvid u ono što se zbiva iza zatvorenih muzejskih zidova. U zgradi MSU zapažamo mnogo zasada još praznih, ispražnjenih, nenaseljenih prostora, kojima nedostaje funkcionalnost.Kretanje po muzeju (u odnosu na stalni postav?) jest usmjereno i linearno, na čvorištima su mogući slobodni prijelazi između izložbenih kompleksa. Izložbeni prostor je ujednačen i razgranat u smislu visinskih razlika. Između pojedinih sklopova nalaze se samo utilitarne pregrade. U izložbeni prostor dopire sa svih strana svjetlost (fasadno zastakljenje), ali samo povremeno «ometa» kontinuitet bijeloga izložbenog zida. Put razgledavanja završava na krovnoj terasi (pristup je moguć preko velikog stubišta, koje može preuzeti ulogu amfiteatra), odakle se otvara pogled na grad.Iako arhitektura muzeja u unutrašnjosti ostaje posve anonimna, igra tek ulogu ovoja i gotovo da se prilagođuje muzeju i njegovim zahtjevima (kustosima), prostor ostaje hladan i na trenutke gotovo neprijatan (jednoličnost interijera, grubost materijala, pomanjkanje bilo kakve elegancije, težina konzolnih stubišta, vrtoglavi pogledi na dvorište kroz rešetkaste podove, gdje pogled seže do podrumske ploče sa strojarnicama, na kamione i duboke neoblikovane atrije). Možemo reći da sa sirovim betonom i stupovljem velikih dimenzija prostor ostaje namjerno grub i nedorađen. U izložbenim prostorijama nećemo naći prostor za kontemplaciju. Muzej ne nudi ambijente u kojima bi se posjetitelj mogao udubiti u svoje misli i u miru se posvetiti umjetnosti (moguć je samo odmak prema otvorenom fasadnom pojasu). Kompjutori za dodatnu edukaciju su u prostorijama uvijek postavljeni tako kao da je riječ o centralnim umjetničkim djelima, ali je oprema svejedno pozicionirana posve neambiciozno. Zgradi nedostaje raznolikosti oblikovanja i stvaranja različitih ambijenata (sve je prepušteno naknadnoj umjetničkoj instalaciji – čak i sanitarije!). Prostori ispred dizala (koja su, unatoč inače velikoj prostranosti, tijesna) nalaze se u središtu zbivanja, tako posjetitelj ulazi u prostor in medias res. Unatoč činjenici da se u izložbenom prostoru stalnog postava nalazi atelijer Kožarić, u zgradi (osim uspješno dorađenih sanitarija, gdje možemo naći tragove izlagača) ostaje dojam odsutnosti umjetnika (zbog stroge podjele izložbenih od drugih programa ili na račun izložbenog postava?).Je li MSU u Zagrebu prostor u koji bi čovjek rado uvijek opet navraćao? Muzejska je zgrada od svoje okoline preuzela veliko mjerilo, koje preseže čovjeka. Time je zauzela uzvišeni stav. Hoće li to privući ljude iz susjednog trgovačkog centra? Hoće li muzej svojom programskom raznolikosti stvoriti primjerenu protutežu raznolikosti starih gradskih dijelova? Može li muzej zračiti poželjnom bučnosti i zaigranosti? Instalacija Carstena Höllera u obliku 17-metarskog dvostrukog tobogana, 2006. godine predstavljena u londonskom muzeju Tate Modern gdje je postala obljubljenim igralištem posjetitelja, neće dostajati. Suvremenu umjetnost ne zanimaju reprezentativne točke grada. Danas ona s novom urbanom svijesti traga za nepredvidljivim prostorima. Hoće li ih u novom domu naći?