Aktualno
IZLOŽBA ‘SINGULARNOST’ DRAŽENA PEJKOVIĆA – STUDIO ‘JOSIP RAČIĆ’ MODERNE GALERIJE 3.6. – 28.6.2020.
datum/vrijeme
31.05.2020.

Dražen Pejković

Singularnost

od 3. do 28. lipnja 2020.

Studio Moderne galerije “Josip Račić”, Margaretska 3, Zagreb

Otvoreno: ponedjeljak-petak 11-19 sati, subota i nedjelja 10-13 sati

Zatvoreno praznikom.

U nekim je djelima i opusima sažetak vremena, mala rekapitulacija dramatičnoga i ekspresivnoga dijela i povijesti i umjetnosti. Uz to, to je jedan vid iskustva, u kojima se na najveća pitanja (izvorišna o svemiru i čovjeku) odgovara samom konfiguracijom djela. Otprilike; zašto i samo stvaranje umjetničkog djela ne bi bilo umjetničko djelo.

Nesumnjivo ciklus GENESIS razložen na sedam riječi (virusi, mreže, mikroni, mutacije, evolucija, kloniranje, singularnost) u svojem bi ustrajavanju na pitanju „kako je sve započelo“ (T. Horvatić), mogao napustiti polje likovnoga i postati temeljno pitanje o prapočelu svijeta i čovjekova mjesta u njemu. Ali, važnost pitanja ne osigurava i važnost odgovora.

Kako o tome znam malo ili ništa (primjerice, kako je nastao svemir?) kopernikarski lažno izmiren s tvrdnjom da je čovjek puka biokemija, a duh puko pamćenje, suglasan da svijetom vladaju virusi, mreže, mutacije i evolucije…. ostaje ipak pitanje što je ovo Pejkovićevo djelo? Iskreno, pobjegao bih od velikih pitanja nastanka svemira, kao i od medicinske dijagnostike, virusologije, mikrona i mutacija i okrenuo se ovom rijetko kultiviranom, metodičnom, strpljivom i osjetljivom tvorcu djela. Težina pitanja ovdje vraća nas ustroju, jeziku, gramatici i sintaksi ovih manje ili više prostorno ambicioznih organizama koji vise o stropu ili su u prostoru osovljeni na postamentu ili bez njega. Tu su i enformelističke guste mreže, hrapave i bradavičaste kore reljefa priljubljenih uza zid…

Moguće je da je arhitekt, pisac, urbanist Pejković, kao i Giacometti, pokazivao najmanje sklonosti za kiparstvo. Moguće da i njemu, kao slavnome kiparu kiparstvo „nije išlo“: „Izabrao sam kiparstvo jer sam za nj pokazivao najmanje sposobnosti“ – kaže Giacometti. Pejković bi mogao reći: izabrao sam kiparstvo jer sam samo u njega mogao „utočiti“ sve ono o čemu mislim i što želim. Kroz guste mrežaste organizme i fantastična bića, sa ošitom i srcem jezgre, s rilcem u prostoru, s „bužom“ i pupkom u sredini, lautremonovskim kandžama, praporcima, izraslinama, kao da je stavljena točka na povijest stanja “beskonačnog pritiska i gustoće“.

I evo, rodio se ciklus koji se mora proknjižiti i koje smije opravdano računati na svoje mjesto unutar suvremenoga kiparstva. Evo i nas sa iskustvom i znanjima da ga povežemo s djelima drugih. Evo nam „od oka“ i „od prve“ i Šišmiša Richier, evo i lijepe raspadnutosti O. Petlevskoga, i truleži Wolsove, evo i izvrnutih nožica Michielijevih beštija, lijepoga ili gruboga enformela, Pollockovog crnog totemskoga stupovlja koje drži sve što je na slici. A kako originalnost pripada idiotima (K. Angeli Radovani) još bi se tu mogao spajati duboki egzistencijalizam s površinskim bombardiranjem očnoga živca (Šutej), Korkutove tjelesne amorfizacije sa Kožarićevim ili Ružićevim stvrdnjavanjem plinovitih i tekućih oblika. A nitko ne stoji na putu prebirati po medicinskom iskustvu i nabrajati sve ciste i metastaze koje su „lijepe slike“ najgorih bolesti, sve kliničke slike stanja uznapredovanoga raka koji se ne povlači od udaljene svemirske izmaglice i čestica koje su, po Pejkoviću, „bile u početku“.

Možda je to sve samo literatura i tumačenje. Kuda sa ovim djelom? otkriva bijedu onoga tko pita. Naš knjigovodstveni duh koji obožava urudžbene zapisnike ne može pojmiti djelo po sebi; izvan svega i u svemu. A samoća je ovoga djela veličanstvena. Pejkovićeva radna metodička i senzibilna ustrajnost, klimatološki rečeno, pravo je osvježenje. Marginalac u centru povezao je raspadajuće i cjelovitost, trulež i život, pretvorio rasutost u jezgrovitost, ishodišno u posljedično, znanost u umjetnost. Unutar fantastičnih pletiva i paučnjaka, i enformelističke truleži materije, ovdje smo zatečeni kulturom i senzibilitetom koji propituje motiv u kojemu se plete i gnjilež i zdravlje. Objašnjavanje sedam pojmova ili riječi može odvesti svugdje, najlakše i izvan umjetnosti, ali ne može ugroziti autoritet stvorenoga organizma. Patogenetske dijagnoze, virusi, propast materije i njezina dezintegracija, a potom stvrdnjavanje, može biti asimilirano u ovome djelu. Ali, s radošću stavljam ovo djelo u povijest umjetnosti i ukazujem na čovjeka koji je u svojoj radnoj samoći bio strpljivi eunuh umjetnosti, i koji je, u svojevrsnom celibatu (u odnosu na druge), uvijek bio na strani živućega organizma.

Naravno, i sa ovo malo znanja mogu govoriti o prostoru svemira, medicinske dijagnostike, ili napete ontološke oholosti. Moguće je u tumačenje Pejkovićevog djela zazivati i liječnika i pacijenta, botaničara, kozmologa i ontologa…i koga-sve-ne. Ali, za mene osobno ono će bilo u kozmičkim relacijama, bilo u galeriji, biti pokazateljem ljudske osjetljivosti i dokazom ljudske vrijednosti unutar velikog poretka stvarnosti.

Ive Šimat Banov