Vijesti
Intervju sa čileanskim arhitektom Smiljanom Radicem
datum/vrijeme
08.01.2016.
{“list”:{“27693 “:”fi18794″},”css”:[“ig-ref”,”ig-ref-ti”,”ig-ref-su”,”ig-ref-im”,”ig-ref-row”,”ig-gallery”]}

?

Smiljan Radic

Čileanski arhitekt, Santiago, Čile

{“list”:{“27694 “:”fi18796″},”css”:[“ig-ref”,”ig-ref-ti”,”ig-ref-su”,”ig-ref-im”,”ig-ref-row”,”ig-gallery”]}

Intervju

Koja su glavna načela Vašeg arhitektonskog pristupa, koji je Vaš manifest, koji su Vaši intelektualni, emotivni i duhovni korijeni i porijeklo?

Nemam svoj vlastiti manifest. Samo trenutačna uvjerenja o tome što je potrebno učiniti, ignorirajući slučajeve, uvijek pokušavajući ne naštetiti svojem okruženju.

Na velikom međunarodnom sajmu suvremene umjetnosti u Parizu – FIAC – koji se održao u listopadu 2015. godine, vodili ste odličan razgovor sa svjetski poznatim kuratorom umjetnosti Hans – Ulrichom Obristom. Bio je to izuzetno intenzivan i nadahnjujući razgovor. Što za Vas znači i koji značaj i nadahnuće za Vas predstavljaju umjetnički, osobni i profesionalni odnosi s osobama kao što su Hans-Ulrich Obrist koji predstavljaju vrhunac svjetske umjetnosti?

Hans-Ulrich je kolekcionar glasova, glasova ideja i ljudi koji su obilježili završetak prošlog stoljeća i koji se danas pojavljuju kao naša neposredna prošlost, kao nehotično sjećanje koje često predvodi rad onih među nama koji u svijetu obavljaju operativne poslove, u mom slučaju je to posebno u Čileu. Činjenica da je netko zainteresiran za vaš posao je rijetkost, a da je netko zainteresiran razgovarati o vašem poslu je još rjeđe. Pohranjivanje glasova je način kreiranja sjećanja, izbjegavanja zaborava.

{“list”:{“27688 “:”fi18788″},”css”:[“ig-ref”,”ig-ref-ti”,”ig-ref-su”,”ig-ref-im”,”ig-ref-row”,”ig-gallery”]}

I u FIAC-u, u Jardin des Tuileries, Vi i Vaša supruga, kiparica Marcela Correa, zajednički ste predstavili svoj rad Le Garcon cache dans un poisson, 2010. Možete li nam opisati svoju umjetničku suradnju s Vašom suprugom te što to predstavlja za Vas oboje?

Ja živim s Marcelom Correa, a rad je nešto što se događa usput, nešto što je jednostavno rezultat svakodnevnog života. Nije moguće opisati nešto što se stvara prirodno, a osim toga mi nikada ili vrlo rijetko razgovaramo o arhitekturi ili umjetnosti na apstraktnoj razini, mi se naprosto okupljamo oko zgrada ili objekata za koje smo zainteresirani te počinjemo raditi, gotovo kao zanatlije. Umjetnost i arhitektura su isto područje. Taj komad pod nazivom „Dječak sakriven u ribi“ bio je jednostavno naša predodžba o tome kako stvoriti mir, utočište usred potresa u Čileu 2010. godine. Naziv djela i sama slika potječu od bakroreza Davida Hockneya, ali za nas je važno da je to bio katalizator za Marcelin rad i za moju arhitekturu te je rezultiralo brojnim drugim djelima koje smo stvorili kasnije, kako svaki za sebe tako i zajednički.

Kako će se arhitektura razvijati, usmjeravati i poboljšavati u bliskoj i dalekoj budućnosti na karti svijeta, uzimajući u obzir sve predvidljive i nepredvidljive događaje – razvoj tehnologije, ratove, obrazovanje, promjene u prirodi…?

Ako bilo tko misli da je moguće odgovoriti na to pitanje, bilo bi to vrlo tužno. Dar arhitekture kao profesije je u tome da je ona otvorena, što znači da mogu postojati tisuće ili milijuni arhitekata i svatko može stvoriti nešto drugačije, nešto što se često ne može ni s čim usporediti. Ta disperzija je upravo ono što mene privlači arhitekturi. Ali privlači me i riječ gradnja, budući da je otvorenija i omogućuje izravniji odnos s drugim disciplinama.

{“list”:{“27687 “:”fi18787″},”css”:[“ig-ref”,”ig-ref-ti”,”ig-ref-su”,”ig-ref-im”,”ig-ref-row”,”ig-gallery”]}

Ispričajte nam o svojem hrvatskom porijeklu i svojem stavu prema Hrvatskoj danas.

Hrvatsku sam posjetio nekoliko puta, zadnji puta kada sam u Zagrebu primio nagradu ORIS i prošlog rujna kada sam sa svojom obitelji proveo godišnji odmor na otoku Braču. Moj djed je napustio taj otok 1919. i otišao u Čile. Vratio se samo jednom kako bi posjetio svoju majku i braću. Danas je teško razumjeti taj svijet, a moj povratak u Hrvatsku može predstavljati pokušaj da razumijem to napuštanje, ali mislim da to neće biti moguće.

U svjetskoj arhitekturi je Serpentine paviljon jedna od deset najposjećenijih izložbi arhitekture i dizajna. Od 2000. godine, svake godine neki slavni arhitekt dizajnira taj privremeni paviljon, a među tim arhitektima dosad su se našli Sou Fujimoto, 2013.; Herzog & de Meuron i Ai Weiwei, 2012.; Frank Gehry, 2008.; Rem Koolhaas i Cecil Balmond, s Arupom, 2006.; Oscar Niemeyer, 2003.; Daniel Libeskind s Arupom, 2001.; i Zahom Hadid koja je dizajnirala prvi paviljon te izložbe 2000. godine (vidi: http://www. serpentinegalleries.org/exhibitionsevents/serpentine-pavilion-2015). Može se reći da Serpentine paviljon, ako se uzmu u obzir imena koja ga projektiraju svake godine, predstavlja neku vrstu „arhitektonske Kuće slavnih“. Vi ste dizajnirali Serpentine paviljon za 2014. Recite nam više o tom projektu.

Mislim da kada dobijete zadaću dizajnirati Serpentine paviljon, da trebate razumjeti da se ne radi o tome koliko ste slavni ili nepoznati, već da ste upravo vi odabir dvojce velikih kuratora, kao što su Julia Peyton i Hans Ulrich Obrist, koji su odabrali raditi na dijalogu o arhitekturi u globalnom kontekstu. Rasprava o malom segmentu ljudskog djelovanja rasprava je o stanju svijeta u određenom trenutku. A to je mnogo kompleksnije od problema slave.

Arhitektura je više od maratonske discipline – ona traje do kraja života. Gdje pronalazite nadahnuće za svoj rad? Kako si postavljate izazove, kako se unaprjeđujete i ispitujete? Pratite li rad svojih kolega u Čileu i na međunarodnoj sceni? Čitate li arhitektonske recenzije i knjige i ako da – koje?

Arhitektura je nešto što završava kada je se čovjek zasiti, a za brojne arhitekte se to dogodi mnogo prije kraja njihovog života, a to se onda i vidi po tome koliko rijetko stvaraju. Ja sam zainteresiran za brojne suvremene arhitekte, ali oni nisu izravno povezani s Čileom, mislim da geografski čimbenik tu nije važan ili barem da nije važniji od drugih varijabli koje mogu biti važnije ili internacionalne, budući da se radi o odnosima prijateljstva.

Opišite nam proces stvaranja svojih projekata. Kako se rađa temeljna ideja? Što se tijekom tog procesa događa u Vašoj glavi?

Nemam format koji slijedim, linearnu metodu, uvijek u glavi imam brojne projekte koje želim razvijati ali nisam imao prilike. Kada klijentu pokažem neke od tih projekata, te ideje se poklope s idejama klijenta i tu sve počinje. Uvijek postoje i predrasude, reference, projekti drugih koje želim drugačije interpretirati, predmeti koje volim, tehnologije koje želim izgraditi. Nikada nemam pred sobom praznu stranicu.

{“list”:{“27685 “:”fi18786″},”css”:[“ig-ref”,”ig-ref-ti”,”ig-ref-su”,”ig-ref-im”,”ig-ref-row”,”ig-gallery”]}

Koja je Vaša fuzija intelektualnih, emotivni, duhovnih, društvenih, svjesnih i nesvjesnih elemenata koji čine Vaš arhitektonski potpis?

Ja ne vjerujem u arhitekturu s potpisom. Uvijek pokušavam izbjeći ponavljanje. Kada vidite moje monografi je, mogli biste pomisliti da su te projekte proveli različiti arhitekti, a tek ćete možda u drugom čitanju vidjeti veo koji ih sve povezuje.

Projektirali ste svoju vlastitu kuću. Recite nam više o tome, kako se to dogodilo, kako ste pronašli lokaciju, što ste željeli postići, tko danas živi u Vašoj kući?

Kuća, ili bolje rečeno dom, važniji su u vašem svakodnevnom životu od oblika koji poprimaju. Sve što se u kući događa realnije je od samog objekta. Kada bih Vam progovorio o svojoj kući, morali bismo progovoriti o mojem domu, obitelji, psima ili pilićima koji šeću pored njega, a uopće ne govoriti o kući. Ovaj opis obitelji bio bi njezina arhitektura, ali istovremeno to bi bilo toliko intimno da se ne bi uklopilo u internetske sfere.

Intervju je u cijelosti preuzet iz Croatian Real Estate Newsletter, prosinac 2015. uz suglasnost izdavača Filipović poslovno savjetovanje d.o.o. i arhitekta Smiljana Radica.

{“list”:{“27692 “:”fi18795″},”css”:[“ig-ref”,”ig-ref-ti”,”ig-ref-su”,”ig-ref-im”,”ig-ref-row”,”ig-gallery”]}