Aktualno
IM MEMORIAM – NIKOLA FILIPOVIĆ (1934-2020)
datum/vrijeme
21.05.2020.

foto: Vjekoslav Skledar

S dubokim žaljenjem javljamo da nas je napustio profesor emeritus Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Nikola Filipović.

ŽIVOT JE PUTOVANJE OD BIJELOG DO BIJELOG  

Za Nikolu Filipovića, arhitekta, doktora znanosti, profesora, mentora, erudita, crtača par excellance, tenisača, skijaša, pušača, poznavatelja jazza, ikonu stila, jet settera, kozera, zafrkanta, šarmera, supruga, oca, djeda, bijelo je bilo život, i onda kad u bijelom nije bio.

Trnjan, rođen 1934., pripadao je onoj zlatnoj generaciji zagrebačkih takozvanih „tridesetosmaša“ koji su formirali i održavali cjelovitost hrvatske kulturne scene, bilo da se radilo o arhitekturi, poeziji, slikarstvu, šansoni, zabavnoj i suvremenoj glazbi, jazzu, filmu, dramskoj umjetnosti, baletu, tenisu, skijanju, konjičkom i drugim sportovima. Talentiranog studenta arhitekture cijenili su već i njegovi profesori i mentori Drago Ibler, Drago Galić, Neven Šegvić, prijateljevali s njim i mirno se povukli znajući da ih može naslijediti tako sistematičan suradnik posvećen svojoj vokaciji, svestran, spontan i usto omiljen među kolegama i studentima svih generacija.

Nije gdje ga nije bilo: na brojnim domaćim i stranim natječajima i izložbama, u ocjenjivačkim sudovima i državnim povjerenstvima, vodio je istraživačke projekte, pisao kolumne u strukovnim glasilima, projektirao samostalno i sa suradnici/ama (posebno s Ines Filipović, Brankom Kinclom i Davorkom Križ-Filipović), bio je predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje i Katedre za teoriju i povijest arhitekture, voditelj Kabineta za suvremenu arhitekturu, predavač na Građevinskom fakultetu, Studiju dizajna i na poslijediplomskim studijima te dekan Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, a po umirovljenju i profesor emeritus. Dobitnik je brojnih priznanja struke i javnosti za neke od zagrebačkih urbanih ikona kao što su Hotel Dubrovnik, poslovna zgrada INA-Naftaplina, WMD centar, sportskih objekata, obiteljskih kuća i, nadasve, kultnih zagrebačkih kafića i restorana čiji je duh označio prekretnicu u načinu komuniciranja novih urbanih naraštaja.

Nisu ga mimoišle ni najviše strukovne i državne nagrade, pa ni one za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Danas s obitelji Nikole Filipovića tuguju njegovi bliski prijatelji, suradnici, kolege, cijela arhitektonska struka, kulturna scena svih usmjerenja i orijentacija. Neki se sjećaju njegove plave veste bijele od krede jer je upravo obrisao svoje crteže po ploči, Šalate, teniskih turnira u Osijeku, bijelih klompi usred zime. Mnogima je bio i ostao inspiracija, legenda, čovjek s karizmom koja je bila očita na daljinu. Tuguju i grupe mladih arhitekata do kojih je dopro tek mit o njemu, i zaključuju: „Možeš reći da si stvarno dobro živio život kad uspiješ po odlasku rastužiti i one koji te nisu znali.“

Nedostajat će nam njegova briljantnost, dobrohotnost, spontanost, sigurnost, prijateljstvo, analitičnost, crtačka virtuoznost i nepogrešivi osjećaj za kvalitetu kako života tako i arhitekture.

U bijelo je otišao jedinstveni Nikola Filipović.

  • Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske
  • Zagreb, 20. svibnja 2020.

*

Što bi onda u ovog stvaraoca sažimalo to djelo, koje se naziva životno, a što nije ono općenito u duhu imena ove nagrade? Što bi bilo postvarenje takve osobnosti, ono posebno, jedinstveno i ispred svih? Premda je pred nama golem opus, odgovor je trenutačan: nabrano, stakleno pročelje hotela Dubrovnik II u Gajevoj ulici, ta ondulirana kartezijanska rešetka koja ambijent susjedne arhitekture reflektira distorzično, jazzističkim paradiblima, ritmovima sadašnjice. Gestualna snaga i izražajna delikatnost staklene opne hotela Dubrovnik najraskošnija su arhitektonska nakana darovana zagrebačkom urbanitetu na kraju stoljeća. Trajno uronjen u modernitet, arhitekt Nikola Filipović suvereno je formulirao svoje zapise o hrvatskoj arhitektonskoj suvremenosti, od interijera do urbanističkih kompleksa, od modernog do postmodernog izraza. Ova nagrada nije podvlačenje crte ispod stilski dovršenog opusa, nego je tek usputni međaš na autorovu putu prema budućim kreacijama.

Uz dodjelu Nagrade Viktor Kovačić za životno djelo 2002. godine Stručni savjet Udruženja hrvatskih arhitekata

*

NF – BIJELI ŠAL, ŠEŠIRIĆ, CIGARA

Filipa sam prvi puta vidjela i zapamtila po predavanju koje je nama brucošima (1971./72.), vjerojatno još kao asistent, održao u Velikoj predavaonici Arhitektonskog fakulteta. Bilo je jutro, sunce je nekako iskosa prodiralo u taj i danas velebni prostor. Dolepršao je u svojim mokasinama, razbarušene kose, u nekom finom zgužvanom kapučecu, s buntom knjiga pod rukom. U jednom je trenutku otvorio Bibliju i pročitao psalam o svjetlu, vjerojatnoj temi toga predavanja. Bila sam duboko impresionirana, ne samo pripremom i načinom predavanja koje je odavalo poštovanje prema svakom slušatelju, nego i osobnim integritetom onoga koji u to vrijeme hrvatske i jugoslavenske povijesti javno otvara Bibliju. Kasnije mi je, kad sam to pričala u društvu, jedna poznata kunsthistoričarka rekla a teško ti je impresionirat brucoša!

*

Nekih desetak dana nakon raketiranja Zagreba (svibnja 1995.) Goranka Murtić u Galeriji Forum otvara samostalnu izložbu, nakon toga pješice odlazimo do Drageca u Klub kulturnih radnika. Zavaljeni u već razmekšaloj klupskoj garnituri, svojim preduhovitim pričama poveće društvo zabavljaju Jovica Paliković i Duško Valentić. Svi nešto pričaju i komentiraju, jedino Nino samo postavlja pitanja. Ali pitanja koja redovito poluče duhovite odgovore, potiču dobro raspoloženje i opuštenost druženja. Shvatila sam tada, a poslije rijetko ili nikad doživjela kod nekoga drugog, da se znanje puno više demonstrira pitanjima nego odgovorima. To sam, mislim i prečesto, ponavljala svojoj Nadji.

*

Izlazim iz zgrade Općine Medveščak u Draškovićevoj, par koraka od mene nailazi Nino. Bijele hlače, šešir, predugi i preširoki tamni zimski kaput. Kam ideš, na Šalatu, idem i ja, idemo skupa. Hodamo, iz džepa kaputa neprestano zveckanje kovanicama. Kaj ćeš s tom sićom? To si ja doma pripremim, jer znaš, na Šloserovima sede žene s decom i prose. I tako od žene do žene – Izvol’te gospođo, izvol’te gospođo, izvol’te gospođo, … Do vrha stuba više nema materijala za zveckanje.

*

Bijeli šal sam tražila i našla u Beču. Fini, svilenkast, dug, baš onakav kakvog je Nino, kao svoj tadašnji zaštitni znak, svakodnevno i svakamo nosio. A htjela sam mu se tek simbolično odužiti za prepoetičan tekst koji je napisao za ČIP o mojoj Kući Beljan u Šestinama. Jedne večeri (noći?) sjedimo u BP Clubu, mi za svojim stolom a Davorka, Nino i sestre Begović za stolom ispred nas. U jednom trenutku Davorka uzima kraj bijelog šala, zabacuje ga Ninu preko ramena kako bih ga dobro vidjela, i značajno se osmjehne. Onako dražesno kako je to samo ona znala.

Poslije sam ga vidjela s nekim roza šalom. Kaj ti je to, di su beli šalovi? Ovaj sam uzel Davorki. Nisam sigurna da sam ga ikad više vidjela s bijelim šalom. Godine nakon Davorke promijenile su mnoge njegove fokuse, pa su tako i onaj sa šala prebacile na šešir, zapravo pokrivalo za glavu sa sve manje kose. I to izvrsno nosi, jer od svega zna napraviti brand! Važno je samo da pokrivalo nije formalno, elegantno i širokog oboda, inače može sve!

*

Nakon objavljivanja laureata godišnjih nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata za 2002., sasvim staromodno šaljem papirnatu čestitku Ninu Filipoviću, poštom, na kućnu adresu u Blažekovoj.

Kasnije zimi, nakon same dodjele nagrada i skupštine UHA-e, sve se proslavlja u BP Clubu. Bivši predsjednik (Nenad Fabijanić), novi predsjednik (Saša Randić), skupštinari i ostali, uz dobar jazz, featuring zveckanje posuđem i priborom za jelo u borbi oko švedskog stola (Boško je poludio, nakon dva tunea se miča s bine, bend nastavlja sam). Nino s Boškom Petrovićem i Gorankom Murtić sjedi za Stammtischem, zovu me, predugo se probijam kroz gužvu pa mi Nino dolazi zahvaliti na čestitki koja je bila „sasvim specifična“.

Protrnula sam. Da možda nisam napisala nešto neprilično u nastojanju da budem duhovita (što mi se, iskreno rečeno, zna dogoditi)?

Što je bilo krivo s čestitkom?

Ma kaj krivo?! Bila je jedina!

Pa sad reci. Ne’š ti životnog djela u Hrvata!

*

Uoči Božića 2015. iz tiska izlazi vrlo osobna knjiga NF, Majstor arhitekture, autorice Zrinke Paladino. Moj mi ju suprug, naravno, kupuje za poklon, ali moli Nina da prije umatanja u prigodni papir napiše posvetu. A ona glasi:

  • Lela draga, ……, čudna vremena, Sigi pod bor, za tebe, poklanja mene
  • Šalata, Božić 2015., volim vas oboje Nino)

Uvijek duhovit i brz, kao i u tenisu kojeg još redovno i strastveno igra na Šalati.

  • Helena Knifić Schaps
  • Zagreb, lipanj 2013. – lipanj 2019.