Aktualno
HR3, emisija Triptih, recenzija 53. zagrebačkog salona
datum/vrijeme
13.12.2018.

U emisiji Triptih, na Hrvatskom radiju Treći program, 13.11. emitiran je osvrt 53. zagrebačkog salona arhitekture i urbanizma.

“Posljednjih je deset godina proteklo u znaku krize – 2008. godine svijet je doživio krah financijskog tržišta, dok 2018. godine doživljavamo naglo buđenje graditeljske aktivnosti u Hrvatskoj, barem u njezinom obalnom području. Znači li to da je desetogodišnja kriza iza nas?” Ovo je pitanje oko kojeg su kustosi oblikovali koncepciju 53. zagrebačkog salona posvećenog arhitekturi i urbanim procesima koji su obilježili desetljeće, a koji je bio postavljen u prostorima zagrebačkog Pučkog otvorenog učilišta u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata. Poslušajte osvrt Diane Magdić na sljedećoj poveznici ili pročitajte niže tekst.

https://radio.hrt.hr/ep/53-zagrebacki-salon-arhitekture-vanda-kreutz-franz-west/276965/?fbclid=IwAR1K6i8GpMJi05atl4EXAFrWp3jaX8b0UGww0oVaBcGJ97NYcXs2rv4RMZI

Nekonvencionalan postav ovogodišnjeg, 53. Salona arhitekture Antuna Sevšeka nije, izgleda, najbolje prihvaćen među svim autorima uvrštenima u selekciju, no konceptualni odmak gosta kuratora iz STEALTH Unlimited – Ane Džokić i Marca Neelena – i aktualnog vodstva Udruženja hrvatskih arhitekata, uz prikaz desetljeća krize započetog krahom burzi 2008. godine, otvara set ključnih pitanja o budućem desetljeću lokalne produkcije. Takav postav onda na više razina odgovara i progovara o aktualnom trenutku, što ga čini najbolje promišljenim salonom od vremena kada su lokalni akteri u polju arhitekture bili i svjetski relevantni. Žestoko suočavanje, i kroz samu izložbu i kroz dinamične prateće tribine, s pitanjima uloge arhitekture i arhitekata u suvremenom hrvatskom društvu, ali i globalnom političkom kontekstu, umjesto galerije lijepih slika lijepih projekata o kojima se lijepo govori, kakve obično karakteriziraju salone, donijelo je napokon zdravu kritičku napetost u fokus.

Podijeljena u tri segmenta – uvodnu priču o proteklom desetljeću s kronološki supostavljenim značajnim točkama arhitektonske i publicističke produkcije u društvenopolitičkim lokalnim i globalnim korelacijama, prikaz trogodišnje proizvodnje arhitekture i urbanizma te kritičke radove pet regionalnih društava arhitekata u kojima se spekulira sa socijalnim i političkim aspektima buduće gradogradnje – izložba je nedvosmisleno upućivala na široku diskusiju o tome što, kako i za koga gradimo i kakva nas neposredna budućnost očekuje. Pristup ovogodišnjem Salonu, naglašeno autorski, sasvim je jasno prikazao poziciju njegovih koautora, no njegov je prijem jednako jasno ukazao na to da dio kolega i dalje odlučno bježi od bilo kakve odgovornosti van zemljišno-knjižne čestice na kojoj gradi te ciljano zatvara oči pred svim fundamentalnim izazovima prostora i profesije, od faktične deregulacije i gubitka svih urbanističkih standarda preko upravljanja državnom imovinom do zakona koji određuju prostor, ali i profesiju. Bi li išta bilo drugačije i onda kada bi ta famozna struka djelovala u interesu zajednice i u zaštitu javnog dobra, izvjesno će, osim možda ponegdje i ponekad, ostati u sferi pretpostavki, no zamišljati neke drugačije odnose prvi je korak promjene.

Sav dugo nakupljani talog i teret političke pozicije onih koji djeluju u bilo kojem segmentu sustava hrvatskog graditeljstva, rado trpani pod tepih bilo da su akteri sukreatori propisa, vlasnici ureda ili zaposlenici, čupa se u javni diskurs već nešto više od godinu dana, od kada je na čelu Udruženja hrvatskih arhitekata Emil Jurcan, a Salon je zasad najčišća manifestacija onoga kako današnje vodstvo Udruženja, ali i redom mladi predstavnici lokalnih društava, vide pozicije lokalnih institucija vezanih uz arhitekturu i urbanizam. Nakon što su se Hrvatska komora arhitekata i fakulteti gotovo potpuno zatvorili u sebe, nadležna ministarstva institucionalizirala poraz zakonima o legalizaciji i javnoj nabavi te serijom destruktivnih propisa, društva i Udruženje ostaju jedini aktivni kanal posredovanja određenog stručnog standarda prema prostoru, ali i prema najširoj javnosti te u političku sferu. Prihvaćanje te uloge na 140. obljetnicu Udruženja hrvatskih arhitekata, kada je ono marginalizirano i financijski osakaćeno, već je smio čin, a svako daljnje djelovanje osvježavajuće u društvu koje je manje-više diglo ruke od sebe. No, da je lako, ne bi bila arhitektura, zar ne?

U jednom od tekstova Priručnika, posebnog izdanja časopisa Čovjek i prostor izašlog uz Salon, Neelen otvara pitanje može li nakon desetljeća krize arhitektura biti sastavni dio “vitalne ekonomije”, “vitalnog (prirodnog) okoliša”, doprinijeti “vitalnim zajednicama”. U pitanju je već sadržana ambicija izvan same struke, a sumarno rješenje koje sugerira u osnovi je integracija profesije u zajednicu koja je do sada čitana isključivo kao naručitelj ili korisnik, uz značajno povećanje odgovornosti. Ipak, iz nekoliko replika u raspravama moglo se primijetiti da se arhitekti, naročito oni starije generacije, i dalje grčevito drže razlikovanja sebe i publike i da su neskloni redefinirati tu poziciju bez obzira na oštre udarce koje im je i samima nanijela kriza. Slično, u velikom se dijelu od stotinjak izloženih radova primjećuje povlačenje u formalne, autonomne aspekte arhitekture, ili one povijesne, što jesu načini rješavanja frustracije, ali čak i kada rezultiraju visokom kvalitetom samih objekata, u urbanističkom se mjerilu kao pristup potpuno raspadaju. Neelen zaključuje: “U suvremenim okolnostima diskusija o zajedničkom dobru potencijalno može postati okosnica arhitektonske profesije jer progovara o njenoj mogućnosti da izrazi ljudska nastojanja ne samo kao individualne činove nego i kao kolektivna dostignuća.”

Velika nagrada Salona pripala je, očekivano, dvojnom projektu nove zgrade Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci Dinka Peračića te hrvatskom nastupu na 15. venecijanskom bijenalu Dinka Peračića kustosa i te Mirande Veljačić, Slavena Tolja i Emine Višnić, pod geslom “To trebamo – to radimo!”. Nagrađena je paradigma, a ne arhitektonski artefakt. Slično, nagradu za mlade autore dobila je Mirna Udovičić za diplomski rad „Revitalizacija kulturnog centra u Dubravi“, opisan od žirija kao “pragmatični utopizam”. Refleksija na krizu, čini se za sad, u prvom je redu rezultirala promjenom metodologije. Na tom tragu, posebno zanimljiv segment Salona kritičke su spekulacije razvoja pet hrvatskih gradova – Splita, Zadra, Varaždina, Šibenika i Karlovca – iz perspektive članova lokalnih društava arhitekata.

Split svoju kartu katastrofa otvara ambicioznim podnaslovom “Grad se više ne doima kao mjesto ljudskog razvoja, već kao društvena kritika postojećeg sustava” i nudi prilično pronicljivu distopijsku priču iz neposredne budućnosti, izvanrednom stanju u “cvitu Mediterana” koje se uopće ne čini nevjerojatnim. Šibenčani se bave pitanjem dostupnosti stanovanja i javnih prostora u turistificiranom gradu s napuštenim vojnim i industrijskim zonama, Varaždinci spekuliraju s mogućnostima uključivanja javnosti u projektantske procese, Zadrani se bave posljedicama klimatskih promjena po grad, a Karlovčani domišljaju kako svoju napuštenu jezgru ispuniti “otvorenim protokolom funkcija”. Svi su ti radovi, i u formatu mapa i oni tekstualni, sjajne crtice iz kojih bi se mogao graditi neki fleksibilniji, utjecajniji i vedriji kolektivni akter od onog kojeg danas čini arhitektonska struka.

Diana Magdić