Aktualno
GODIŠNJA IZLOŽBA OSTVARENJA HRVATSKIH ARHITEKTICA I ARHITEKATA U 2020. GODINI – PREDSTAVLJAMO NOMINACIJE I DOBITNIKA NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO
datum/vrijeme
25.03.2021.

Na prijave za Godišnju izložbu ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2020. godini pristiglo je ukupno 96 autorskih radova. Radove je valorizirao stručni žiri u sastavu: Ante Nikša Bilić, Helena Paver Njirić i članovi Stručnog savjeta UHA-e: Breda Bizjak, Tonči Čerina (voditelj), Ivana Ergić, Antonio Grgić, Ana Mrđa, Lea Pelivan i Ana Šverko. Iz valorizacije radova u konkurenciji za Nagradu Neven Šegvić izuzeli su se Ante Nikša Bilić i Ana Mrđa, a za Nagradu Drago Galić Helena Paver Njirić.  O nominacijama za Nagradu Viktor Kovačić odlučivali su članovi Stručnog savjeta.

Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2020. godini, pod pokroviteljstvom Predsjednika Republike Hrvatske, planirana je u Vili Zagorje (Zagreb, Pantovčak 241) od 17. travnja do 2. svibnja 2021. godine. Točan termin i format otvorenja izložbe s dodjelom nagrada, kao i termini za vođene obilaske izložbe i Vile Zagorje, utvrdit će se naknadno sukladno epidemiološkoj situaciji i mjerama.

NAGRADU ‘VIKTOR KOVAČIĆ’ ZA ŽIVOTNO DJELO DOBIVA IVAN PRTENJAK

foto: Damir Fabijanić

Arhitekt čija su polazišta disponirana u slojevitoj komunikaciji spram kultura u kojima djeluje, a njih je mnogo i one su različite – Ivan Prtenjak „kod kuće“ je u Zagorju i u Dalmaciji, u Hrvatskoj i u Belgiji, a dakako i na područjima njima pripadajućih širih geografskih regija. Svaka je lokacija u njegovom djelu iscrpno studirana i iznova afirmirana arhitekturom koja izrasta iz logike palimpsesta baštinjenog teritorija. Upravo ustrajnošću takvoga pristupa unutar relacija vlastitih prostorno-kulturnih spoznaja djelo Ivana Prtenjaka sintetizirat će vrijednosti čiji su dosezi u konačnici spone razjedinjene, a opet jedinstvene civilizacijske platforme.

Svoj temperament Prtenjak pokazuje već u mladosti, formativnom putanjom koja će se, kao i ona kasnija profesionalna, odvijati na različitim mjestima i voditi neiscrpnim interesom za povijest i umjetnost. Arhitekt Ivan Prtenjak rođen je 1939. u Plaviću, u Hrvatskom zagorju. Pored srednje Škole primijenjene umjetnosti, u Zagrebu stječe gimnazijsko obrazovanje. Arhitekturu studira kratkotrajno na Akademiji likovnih umjetnosti te potom na Arhitektonskom fakultetu, pri čemu usporedno sa studijem stječe radno iskustvo suradnika u Institutu za povijest umjetnosti. „Otkrivanje Mediterana“ u razdoblju formativnom za arhitekta ostvaruje se u intelektualnom krugu autoriteta, prijateljstvom s obitelji Gamulin te radom kod profesora Preloga. Iako će ubrzo napustiti Hrvatsku, suštinsko poznavanje prostora istočne obale Jadrana, akceptirano u prvom redu kroz rad na dubrovačkom području, ponijet će sa sobom kao trajnu vrijednost habitusa koji će se daljnjim djelovanjem širiti, a čijoj će se srži uvijek iznova vraćati.

Godine 1967. trajno se nastanjuje u Bruxellesu čime započinje period intenzivnoga projektantskog rada u Groupe Structures, velikom i značajnom birou unutar kojeg djeluje na različitim lokacijama Europe, Afrike i Bliskog istoka. Usporedno s belgijskim, kontinuirano djeluje i na hrvatskim zadacima, te se dvije komponente njegove prakse nastavljaju i nakon 1984. godine, kada postaje samostalan arhitekt. Među brojnim radovima različitih programa, mjerila i prostornih situacija (od stotinu navedenih u katalogu monografije nazvane Arhitekture – Architectures iz 2015. godine) kao najznačajnije sam će istaknuti Kuću pokraj mora u Kelibiji u Tunisu (1970.), Kuću Skočimiš u Suđurđu (1975.) i Kuću Čemer na lokalitetu Šilovo Selo (1978.) na otoku Šipanu, Kuću Quadro u Zatonu (2010.), Kapelu svjetla u Suđurđu (1975.), crkvu sv. Petra – Crkvu iznad mora na Boninovu u Dubrovniku (1977.), crkvu sv. Mihajla u Staroj Gradiški (2008.), Muzej dominikanaca u Dubrovniku (1985.), Galeriju Šimun u Dubravama, u Bosni (2010.), obnovu tvrđave Revelin (1989.) i žitnice Rupe (1988.) u Dubrovniku, sjedište kompanije Belgacom u Monsu, u Belgiji (1993. – 1995.), obnovu zgrade La Prévoyance Sociale u Bruxellesu (2002.) i Memorijal hrvatskih mučenika u Villefranche-de-Rouergueu u Francuskoj (2006.). S obzirom na stvaralačku sintezu integriranih povijesnih vrijednosti ne samo arhitektonskoga nego i širega kulturnog konteksta ne začuđuje činjenica da se među radovima izdvajaju značajni doprinosi u domeni projekata sakralnih građevina, muzejskih prostora i postava te stambene arhitekture, a među njima nadasve intervencije na osjetljivim pozicijama graditeljskog nasljeđa. Upravo u potonjem aspektu, u djelu Ivana Prtenjaka nedvojbeno se afirmira ispravan model i metodološko usmjerenje za budućnost.

Osoba širokog spektra interesa i jednako široke sfere bavljenja svoju praksu profilira i drugim, arhitekturi bliskim modalitetima. Magisterij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu stječe 1979. godine, arhitektonski opus upotpunjuje slikarskim te oba samostalno i grupno izlaže, u kontinuitetu, unutar i izvan Hrvatske. Svoje radove konačno sabire spomenutom monografijom Arhitekture – koja naslovom u množini sugerira potencijal induktivnog zaključka izvedenog iz mnoštva singularnosti specifikuma prostornih premisa.

Upravo su elementi regionalnoga arhitektonskog vokabulara, ogoljeni do razine arhetipskih značenja, oni koji u radovima Ivana Prtenjaka zadobivaju univerzalne vrijednosti. Najvažniji je dokaz tome njegova Kuća pokraj mora u Tunisu, čije su svevremenske kvalitete potvrđene nominacijom za Aga Khanovu nagradu za arhitekturu iz 1995. godine – četvrt stoljeća nakon izgradnje. Taj je primjer po mnogočemu presedan u domeni hrvatske arhitektonske prakse. Prtenjak njime postaje prvi hrvatski arhitekt (dosad i jedini) nominiran za spomenutu prestižnu nagradu. Zahvaljujući grupi entuzijasta, od hrvatske je strane prvi put pokrenuta inicijativa za zaštitu arhitektonske baštine na inozemnoj lokaciji. Konačno, autorefleksivnošću vlastite stvaralačke metode, jedinstvenom povratnom spregom obogaćeni su slojevi arhitektonske kulture prisutni i na našemu tlu. Distanca između bijelih kupola tuniske Kuće pokraj mora i kamenih terasa dubrovačke Crkve iznad mora, prema riječima samog arhitekta njegova dva najznačajnija rada, na mentalnoj mapi Mediterana time postaje fluentno savladiva.

Mojca Smode Cvitanović


ZA NAGRADU ‘VIKTOR KOVAČIĆ’ ZA NAJUSPJEŠNIJE OSTVARENJE U SVIM PODRUČJIMA ARHITEKTONSKOG STVARALAŠTVA ZA 2020. GODINU NOMINIRANI SU:

CENTAR ZA NOVE TEHNOLOGIJE I PODUZETNIŠTVO TROKUT | Arhitektonski biro Prostor | Šibenik, Ulica Velimira Škorpika 7

foto: Neven Petrović

Centar „Trokut“ u prostornom iščitavanju osmišljen je prema suvremenim principima organizacije uredskog prostora koji se temelji na – upoznavanju, druženju i suradnji različitih korisnika. Determiniran je lokalitetom smještenim na jugoistočnom dijelu grada Šibenika u postvojno-industrijskoj zoni te flankiran dvjema prometnicama različitih nadmorskih visina. Sama denivelacija terena potpomogla je tlocrtnoj izvrsnosti građevine okrenutoj prema sebi, ali ne i hermetički zatvorenoj. Stubišta, tribine kao proširena komunikacija poveznica su sjevernog i južnog ulaza te su svojevrsna „kičma i nosač “u okružju radnog prostora. Oko središnjih tribina smješteni su različiti tipovi radnih prostora – fleksibilni uz caffe bar, fiksni u otvorenom prostoru te zatvoreni uredi. Građevina je građena i oblikovana u vidljivom armirano-betonskom oplošju, gdje rebrasta stropna ploča još snažnije podcrtava autorsku gestu. Ona je diskretni dijalog s gradnjom od jednog materijala proizašao iz povijesnog nasljeđa. Oplošje građevine od perforiranog bijelog lima „koltrina“ je ovom polivalentnom prostoru i višeznačajno je: kao zaštita od sunca, polutransparentni zaslon prema okolišu, te proširenjem i odmakom od konstrukcije na južnom dijelu čini svojevrsni belvedere kao prostor za šetnju i opuštanje, a koji nam pruža predivan pogled na šibenski arhipelag i stari dio grada.

TRG POLJANA U ŠIBENIKU | Paula Šimetin, Ivana Tutek, Iva Dubovečak, Izvor Simonović-Majcan | Šibenik

foto: Ervin Husedžinović

Do jučer, šibenska Poljana bila je prostor izbrisanog karaktera u kojem su glavni protagonisti bili automobili. Natječaj iz 2011. godine stigao je kao prilika za preobrazbu identitetske greške i uspostavu novog tipa javnog prostora unutar vibrantnoga grada. Poljana danas uspostavlja dinamičan dijalog slojevite prošlosti i suvremenoga grada. Prostor tretiran kao sustav polja superponira set novih slojeva različitih i pomno promišljenih smjerova i ustroja. Osnovni slojevi plohe dvodimenzionalne su mreže različitih taktilnosti, oblikovane suptilno i okupane šibenskom bjelinom. U zonama preklopa mreža stvoreni su prostorni nabori čime trg dobiva dinamičnu artikulaciju treće dimenzije. Krovovi infrastrukturnih paviljona postaju nove gradske tribine u aktivnom dijalogu s obodnom arhitekturom kazališta i knjižnice te povijesnih bedema, ulegnuća prema arheološkim artefaktima mirisne vrtne tribine, a lebdeći nabor izvor najugodnije sjene. Duboko podzemlje trga višekatna je nastamba za protagoniste s početka priče.

SEECEL CENTAR | Igor Franić | Zagreb, Radoslava Cimermana 88

foto: Sandro Lendler

Smješten uz vibrantnu novozagrebačku aveniju, sklop SEECEL-a nastaje slaganjem zatvorenih programskih volumena i praznina koje posljedično nastaju. Raznovrsni sadržaji sklopa, hibridi edukacijsko-poslovno-hotelske namjene jasno slijede prostorni koncept, te se vertikalno zoniraju ovisno o stupnju javnosti sadržaja. Velike praznine koje nastaju između volumena, jasno vidljive izvana, pozivaju i uvlače okolni vanjski prostor u sklop. Volumeni se kroz tlocrt i presjek postavljaju inverzno, što rezultira stalnim pulsiranjem. Prožetost složenog sustava vertikalnih i horizontalnih komunikacija omogućuje dobru povezanost i dostupnost svih prostora i praznina. Velikodušni prostor praznine, svojevrsni hommage Hermanu Hertzbergeru, omogućuje kvalitetan suživot različitih programa i korisnika te istovremeno stvara osjećaj zajednice (mjesta). Upravo putem bogate mogućnosti formalnog i neformalnog naseljavanja prostora, doživljajno bogate prostorne sekvence i arhitektonske (de)materijalizacije, SEECEL postaje poligonom za iskonsko istraživanje odnosa čovjeka i prostora. Eksterijerizacijom interijera i oslobađanjem od prioritiziranja prostora i sadržaja autor šalje snažnu poruku o „malom graduˮ, kako ga sam naziva, koji sadrži blago apstrahirane kuće, ulice i trgove – mjesta susreta slučajnih prolaznika i korisnika, prisutnost bliskih i dalekih planova grada.

OSNOVNA ŠKOLA IVANJA REKA | Ivo-Lola Petrić, Marija Burmas, Jakša Kalajžić | Zagreb, Ivanjorečka cesta 1b

foto: Domagoj Blažević

Osnovna škola Ivanja Reka smještena je na prostoru nekadašnjeg sliva rijeke Save unutar suburbanog naselja u kojem uz školu još postoji vatrogasno društvo, nogometni klub, zdravstvena ambulanta, poštanski ured i župna crkva. Autori prepoznaju potencijal da u izraženom odsustvu javne infrastrukture i nemogućnosti uspostave izravnog dijaloga s kontekstom upravo škola postane „centralno mjesto iniciranja i konsolidacije javnih sadržaja naseljaˮ te tako formiraju javnu pješačku zonu sa stepenastim trgom/parkom koji spaja župnu crkvu sa sportskim sadržajima škole. Bogato isprepletanje interijerskih sadržaja i programskih traka eksterijera briše granicu unutra – vani, za što su također zaslužni „slučajniˮ prostori nastali kao tehnički odgovor na moguću opasnost od poplava na tom području. Ovaj primjer još jednom podcrtava Boerijevu misao da se arhitektura „kao disciplina od opće društvene koristi, mjeri sposobnošću otkrivanja novih prostornih i novih projektantskih pomagala, te realizacijom ‘primjera’ koji su otvoreni budućnosti i dovode u pitanje uobičajene i neinventivne odgovore koje arhitektura prečesto nudi svojim naručiteljimaˮ.

RIBARSKA LUKA BRIŽINE | Dinko Peračić | Kaštel Sućurac, Put Brižina

foto: Damir Žižić

Unutar najljepšeg zaljeva na istočnoj obali Jadrana, potpuno devastiranog odumirućom industrijom, nastaje novi komunalni gat s utočištem za ribare i njihove brodove. Na brodu je jednostavnost vrlina, nema mjesta za grešku, niti za nepotrebno. Sve je na brodu napravljeno krajnje izdržljivo, otporno na vremenske uvjete i oslobođeno svakog viška. To je pravilo primijenjeno i na projektu ribarske luke Brižine. Realizirana kuća – okvir spremna je udomiti sve neuredne i bučne aktivnosti koje prate jednu luku za pretovar ribe, a istovremeno im osigurati i potrebnu dozu reda i organizacije. U projektu se vješto preklapaju dva principa građenja koja su međusobno potpuno ravnopravna i nadopunjuju se. Prepoznatljivi okvir od crvenog betona, koji svemu daje red i mirnoću, izvana i potpuno montažni i zamjenjivi dijelovi kuće iznutra. Iza ritmiziranih otvora betonskog okvira smještene su sve prateće funkcije ove heavy duty kuće: hladnjače, skladišta, mjesta za popravak mreža i alata, pranje ribe, pranje ribara… Tako sve što je promjenjivo, neuredno i što se teži nekontrolirano širiti, ostaje unutar objedinjujućeg perimetra. Kombinacija čvrste betonske opne i montažnih dijelova daje i jasan nagovještaj što će opstati u nekoj „možda“ budućoj prenamjeni luke. Dok taj trenutak  ne dođe, ova će kuća okupana zapadnim suncem biti prvi prizor koji svaki ribar rado ugleda na povratku s mora.


KOMPLEKS STUDENTSKOG DOMA SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKU | Tin Sven Franić, Vanja Rister, Ana Martinčić Vareško | Dubrovnik, Ul. dr. Vladka Mačeka 21

foto: Marko Ercegović

U jednom od najpoznatijih utvrđenih gradova u svijetu autori su sagradili grad u gradu, neeksplicitno mimetički ponavljajući oblike originalne povijesne dubrovačke fortifikacije izvana i transformacijom kvadrata klaustra u romb iznutra. Novonastala tipologija hrabri je iskorak u baštinom definiranom gradu, ali na ovom mjestu i u ovom vremenu – uspješna. Grad se iznutra sastoji od triju snažnih volumena položena na zajedničku bazu koja čine tri povezana stambena „kvarta“ s ulicama okrenutima na tri unutarnja dvorišta okružena sobama. Intimnost dvorišta naglašena je introvertiranim oblikovanjem, ali i odabirom drva kao glavnog materijala dvorišne fasade, koji nam nudi još jednu modernu interpretaciju primorskih drvenih grilja. Istovremena distanciranost i interaktivnost fasade s njenom nježnom upijajućom bojom učinile su ovu kuću nenametljivom okolnom urbanom prostoru neujednačene morfologije. Bez obzira na fragmentirani okolni urbani pejzaž, „kućaˮ je našla način da uspješno komunicira s okolišem i da ga ujedno stabilizira. Uvode se novi pješački smjerovi kroz parcelu koji dom uključuju u mrežu gradskih tokova i svakodnevnog života. Sve su odluke snažne i jasne, bilo da je riječ o oblikovanju velikih smještajnih volumena ili o praznini perivojnog parka ispred. Povezujuća staklena opna prizemlja u pojedinim svojim dijelovima negira jasnu razliku između interijera i eksterijera zgrade, te ističe demokratski i komunalni karakter doma kao prostora namijenjena svim dubrovačkim studentima, ali i svim građanima i putnicima.

ZA NAGRADU ‘DRAGO GALIĆ’ ZA NAJUSPJEŠNIJE OSTVARENJE NA PODRUČJU STAMBENE ARHITEKTURE ZA 2020. GODINU NOMINIRANI SU:

STAMBENA ZGRADA U OPATIJI | IVANIŠIN. KABASHI. ARHITEKTI / Krunoslav Ivanišin, Lulzim Kabashi | Opatija, Maršala Tita 62

foto: Miljenko Bernfest

Opatiju karakterizira suživot Mediterana i Austro-Ugarske, sudar mora i planine, preplet kuća i bujne vegetacije. Tako i ova zgrada nastaje kao posljedica složenosti i kontradikcija – prostornih, programskih i zakonodavnih. Od obostrano tangirajućeg prometa, zahtjevne geometrije obuhvata, radikalne topografije i susjedstva egzotičnih kuća do maksimalno izgradivih i iskoristivih kvadrata i kubika prostora. Zgrada je svojim oblikom i gorljivim koloritom snažno prisutna, a istovremeno vizualno stišana u kulisi kontrastno zelene vegetacije. Euklidovska geometrija ovog sklopa, naizgled stroga i radikalna, stvara niz suptilnih mikroambijenata pitomog mjerila te začudnih atmosfera – od obodnih prolaza, preko pristupnih kaskada do nadrealnoga i svjesno stiješnjenoga ulaznog trijema. Prostornost unutar zgrade posljedica je koreografiranih odnosa spram vanjskih prostora – stanovi uspostavljaju sličnu, no svaki put drugačiju vezu sa svjetlom i ritmiziranim sjenama, bajnim vizurama, te mramornim terasama/lođama dekadentnog ugođaja. Kuća istovremeno odiše strogoćom pojavnosti i finoćom atmosferičnih mjesta. Odvažna i pomalo kičasta, baš kakva Opatija jest.

KUĆA DVORIŠTE | Marin Mikelić, Tomislav Vreš / MVA | Zagreb, Pantovčak 122

foto: Jure Živković

Obiteljska kuća peteročlane obitelji na zagrebačkom Pantovčaku koncipirana je kao hibrid prizemne atrijske kuće i izdužene arhetipske lamele. Volumenski pomak vješto stvara prostornu kompoziciju i podcrtava njene planove. Vernakularni citat samo je naznaka suvremenom hiperponiranju prostornih događanja i različitih kadriranja vanjskoga i unutarnjega u jedinstveni okvir od masivnoga ciglenog pletiva nošen bakrenom lamelom. Ta prividna prizemna introvercija obuhvaća dnevne prostore organizirane oko niza servisnih blokova i orijentirane na vlastiti mikrosvijet južnog dvorišta obrubljenog bazenom. Prirodni pad terena praćen je kaskadnim tretiranjem partera čime dobivamo raznovrsne kadrove, vizure i visine prizemnih prostorija koje su u dijalogu s difuzno uokvirenim atrijem. Bakrena lamela kata natkriva ulazni prostor i proteže se na istočni dio parcele gdje zabat lamele uokviruje horizontalni ostakljeni otvor kao svjedok pogleda na panoramu grada, dok zabat na zapadnom dijelu lamele uokviruje vertikalni otvor kao voajer ulice Pantovčak. Geometrija tih otvora proizlazi iz funkcije događanja i ugođaja. Linearno nizanje dječjih soba(svojevrsni loftovi) u lameli počinje bibliotekom, višenamjenskim prostorom i poprečnim stubištem, a završava roditeljskom sobom konzolno naslonjenom na masivno cigleno pletivo prizemlja olakšano otvorom atrija i boravka. Tretman otvora i vješto komponiranje tekstura oplošja još jednom nas podsjeća na značenje uloge zida kao čuvara priča o životu ovoga doma.

PETROVA 140 | Hrvoje Njirić, Iskra Filipović | Zagreb, Petrova 140

foto: iz privatne arhive

Rekonstrukcija i dogradnja kuće u zagrebačkoj Petrovoj ulici 140 projektirana je i građena sa željom za stvaranjem novih stambenih prostora uz optimalno poštivanje zatečenog stanja, a pritom ne vodeći se datim prostorno-planskim pomagalima o maksimalnoj izgrađenosti prostora. Poštujući zatečeno, vraćajući uništeni dignitet nekad stambeno i prostorno ujednačene ulice koja spaja grad s maksimirskom šumom te vjera u suvremene tehnologije, kazalo su pri iščitavanju ovoga hrabrog projekta. Dualitet zatečenoga i novonastaloga započinje obostranom simpatijom koja u konačnici postaje ljubavni odnos upisanim istim kućnim brojem. Taj odnos pokriva njihove stanare. Skriva njihove priče u debljini starih i novonastalih zidova. Balansira između metalne geometrije panela fasadnog platna i taktilnog oplošja unutrašnjosti prerezane otvorima kao svjedocima. Poklanja im toplinu i svjetlo. Pogled u nebo, na ulicu i dvorište. Poštujući postojeća stabla breza. Pokušava nositi svoju ulicu, kao što ulice nose svoj grad. Iza svake poetike uvijek stoji snažna gesta skrivena u svojoj iskrenosti i jasnoći.

VILLA U POGLEDU | IVANIŠIN. KABASHI. ARHITEKTI / Krunoslav Ivanišin, Lulzim Kabashi, Iva Ivas | Dubrovnik, Vlaha Bukovca

foto: Marko Sliko Raguž

Obiteljska kuća najelastičniji je arhitektonski genre na kojem su mogući svi ekstremi stvaranja prostora. Ova kuća predstavlja jednu od mogućih krajnosti. Višerazinski volumen utisnut u stijenu svoju pojavnost oblikuje topografijom krovova i prepletom plavičastih refleksija na staklenim trakama ograda i pročelja. Kuća se ne sastoji od spavaćih i dnevnih soba, već mnoštva mjesta umreženih u prostornu petlju interijera i eksterijera bez vidljive granice među njima. Poput Loosovih vila, i ova je stvorena od složenih kretanja i skretanja, spuštanja i uspinjanja te posljedično snažnih doživljaja prostora. Dok Loos obgrljuje privatnost svojih vila krutom i neutralnom kutijom, ovdje pak more u dodiru s nebom, otok Lokrum i zidine Grada postaju njene stvarne granice. Mediteranski Raumplan.

MALA MARA | Ante Mardešić | Vis, Zagrebačka ulica

foto: Domagoj Blažević

Kuća „Mala Mara“ na predjelu Kut, u gradu Visu projektirana je kao prizemnica kako bi se maksimalno povezala s terenom i postojećim maslinikom u kojemu je podignuta. U dijalogu s topografijom i biranim vizurama, kuća u potpunosti zadržava intimu prostora bez podizanja snažnih fizičkih ograda. Interakciju otvorenoga i zatvorenoga prostora dodatno podcrtava podjela kuće na dva volumena prekinuta prostor(ij)om, koji se doima na granici sobe i vrta. Kuća se doživljava kroz naglašenu horizontalnost: arhitektonska konfiguracija podne plohe prelazi u maslinik, vertikalne plohe pojavljuju se posve reducirano, kao što i krov gotovo lebdeći natkriva samo ono što je potrebno. Uvlačenjem plohe pročelja iznad staklenih otvora formirana je linija kojom je naglašena horizontalnost kuće te podjela na volumen prizemlja i poligonalni krov, čija vješta geometrija dodatno umiruje kuću. Njezina nježna pojavnost ne čini je nevidljivom u prostoru; ona je samo u prisnom zagrljaju s njim.

KUĆA BILA | Jadranka Kruljac Polak | Zadar, Zadar, Put Njivica 39

foto: Angela Čuljak

Na koji način u 21. stoljeću učiniti da dobra kuća funkcionira kao dobra arhitektura, da u isto vrijeme funkcionira kao slikarska kompozicija i da također u svojoj cjelovitosti djeluje kao skulptura? Kako u tom procesu izbjeći zamke Gesamtkunstwerka i nadiđene modele modernističke sinteze različitih umjetničkih praksi? Ova kuća daje odgovor u duhu 21. stoljeća: stvaranje arhitekture brisanjem granica među različitim likovnim disciplinama – arhitekture, slikarstva i skulpture – s krajnjim ciljem dostizanja fenomenološke arhitekture majstorskim baratanjem širokom paletom boja, materijala i tekstura. Kao skulptura kuća se evolucijom rastvara i širi od sasvim zatvorenoga gospodarskog prilaza u najnižoj nivelaciji, do skromno otvorenog prizemlja, da bi se sasvim otvorila i proširila konzolom na katu. Paroksizmom tog pristupa i dizajna, na zadnjoj etaži granice kuće šire se u beskraj i ona preuzima nebeski prostor kao svoj vlastiti interijer na krovnoj terasi. Minimalistički dizajnirana oprema na terasi u obliku dva monolita funkcionira kao centralna točka oko koje je organiziran okolni pejzaž sa zadarskim arhipelagom na obzorju. Logika takvog oblikovanja rezultat je preizgrađenosti okoliša i zahtjevne topografije uglovne parcele na kojoj se smjestila kuća. Takvim oblikovanjem kuća se izolira po potrebi od okolnih kuća zelenilom i vanjskom klupom okrenutom prema interijeru u prizemlju koja stvara prijelazni prostor između interijera i eksterijera. Stubište s perforiranim zidom izolira kuću od okoliša stvarajući niz kadrova na pojedinačne motive tradicionalne gradnje na susjednoj kući i tako ih preuzimajući u svoj program. No, kada ima dovoljno prostora i nema potrebe za izolacijom od okoliša, kuća se otvara i konzolno projektira u okolni slobodni prostor kadrirajući u ovom slučaju umjesto pojedinačnog motiva čitave mediteranske pejzaže.

ZA NAGRADU ‘BERNARDO BERNARDI’ ZA NAJUSPJEŠNIJE OSTVARENJE NA PODRUČJU OBLIKOVANJA I UNUTRAŠNJEG UREĐENJA ZA 2020. GODINU NOMINIRANI SU:

GRADSKA RIVA U POREČU | Alan Kostrenčić, Darovan Tušek, Marija Pavlović | Poreč

foto: Arhiva grada Poreča

Fazno uređenje gradske rive u Poreču ovim projektom obuhvaća njen najširi dio, od carinskoga gata do nekadašnje gradske kavane. Cilj projekta bio je integrirati parter između obale i njenog zaleđa s ugostiteljskim objektima u jedinstvenu ambijentalnu i funkcionalnu cjelinu, što je s jedne strane postignuto ukidanjem paralelnog parkiranja uz prometnicu, uklanjanjem prodajnih kioska i srednje visokog zelenila, a s druge strane uspostavom permeabilnog pojasa razvijenih ploha klupa i zelenila s drvećem. Integracija djeluje i u širem kontekstu povijesne jezgre – povezivanjem s Cardom Maximusom preko smjerokaza u obliku aluminijskih podnih traka s ugraviranim imenima lokaliteta na koji upućuju. Tom simboličkom gestom prostor postaje povezni element u mentalnoj karti gradske jezgre Poreča. Iščišćen, uravnotežen i fluidan otvoreni prostor, koji omogućuje odvijanje raznovrsnih događaja, ujedno tvori i mikroambijente određene različitim postavom klupa, popločenjem i otocima s niskim zelenilom i stablima. Skladno kombiniranje različitih materijala čini prostor preko dana cjelovitim i homogenim, dok ga u večernjim satima dinamizira dodatni sloj u obliku dijagonalnih svjetlosnih linija. Funkcionalna i organizacijska čistost, bez prenaglašenih i nametljivih oblikovnih elemenata, dopušta da glavni fokus u percepciji prostora prijeđe na morski horizont i siluetu povijesne jezgre, a što ujedno predstavlja i najvažniju vrijednost ovog projekta.

LUKOBRAN U SUTIVANU – PETA POZORNICA | Berislav Lukšić | Sutivan

foto: Berislav Lukšić

Projekt sanacije lukobrana Veliki most s kraja 19. stoljeća u Sutivanu, na otoku Braču autor je iskoristio kao povod da realizira njegovu transformaciju u javni prostor. Angažmanom koji nadilazi okvire uobičajenoga arhitektonskog djelovanja, autor je iskustveno i teorijsko istraživanje potencijala tog prostora u kontekstu mjesta uspio provesti u djelo nizom malih suptilnih intervencija koje reagiraju na klimu, vizure i navike mještana, te respektiraju prirodu i međuodnose novih i starih oblika i materijala. Ova prostorna intervencija dokazuje da se i malim, ali pomno promišljenim zahvatima može učiniti „ni iz čega neštoˮ u smislu sfere javnog prostora, pa i generirati nove kvalitete življenja.

PRISTUP I PREZENTACIJA UTVRDE PETRAPILOSA | Vjekoslav Gašparović | Buzet, Žonti bb

foto: Vjekoslav Gašparović

U Istri, nedaleko Buzeta, iznad doline rječice Bračane, na hridi se uzdiže srednjovjekovna feudalna utvrda Petrapilosa. Utvrda je obnovljena u sklopu europskog projekta Kulterra, stvorivši tako novu točku na turističkoj karti Istre. Osim konstruktivne sanacije, stabilizacije, restauracije i konzervacije ziđa, cjelokupnost revitalizacije upotpunjuje suvremeni i senzibilni arhitektonsko-oblikovni projekt pristupa i prezentacije baziran na implementaciji novonastalih arhitektonskih elemenata koji promiču i elaboriraju novi sloj komunikacija, kao i nove modalitete funkcionalnih dispozicija sadržaja u svrhu ostvarivanja novih doživljajno-prostornih senzacija percepcije nasljeđa i krajolika, ali i infrastrukturnih preduvjeta za organizaciju povremenih kulturnih manifestacija. Funkcionalni i oblikovni arhitektonski elementi izvedeni su od dugotrajnih i izdržljivih materijala – nosivi konstruktivni elementi derivirani su od plosnatoga samozaštitnog čelika, dok su taktilne površine perfektuirane od masivnog drva hrastovih greda. Minimalistički pristup intervencije upotpunjuju dva polifunkcionalna čelična kontejnera. Kvaliteta projekta detektira se u minucioznom istraživanju prezentacije ovakvih specifičnih ambijenata u kojima se prožima senzibilitet historične arhitekture interijera i idiličnog pejzaža eksterijera.

AKO TEBE ZABORAVIM… – HOLOKAUST U HRVATSKOJ 1941. – 1945. / ZADNJE ODREDIŠTE AUSCHWITZ | Damir Gamulin, Antun Sevšek | Zagreb, Savska cesta 25

foto: Marko Mihaljević

Postav izložbe Ako tebe zaboravim… –  Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945., smješten je na autentičnom mjestu stradanja – Francuskom izložbenom paviljonu na Zagrebačkom zboru, u blizini željeznice, u kojemu se nalazio privremeni sabirni logor za Židove  s područja NDH. Težina teme – dodatno inspirirana dubokom simbolikom izložbenog prostora, ali i inicijalnom željom za mobilnosti izložbe – usmjerile su projektante na stvaranje oblikovnog jezika u kojemu se u modularnom sustavu isprepleću tematski i prostorni, univerzalni i lokalni fenomeni. Metafora željezničkog transporta kojim su žrtve odvođene u Auschwitz polazište je postava iza kojeg stoji jasan kustoski koncept i stav projektanata prema temi. Autori arhitektonskim jezikom uspijevaju u potpunosti uroniti posjetitelja u tragiku stradanja, komunicirati svim čulima i osjećajima, od tjeskobe i suosjećanja do introspekcije.

ZA NAGRADU ‘NEVEN ŠEGVIĆ’ ZA PUBLICISTIČKI, KRITIČKI, ZNANSTVENO‐ISTRAŽIVAČKI I TEORIJSKI RAD NA PODRUČJU ARHITEKTURE ZA 2020. GODINU NOMINIRANI SU:

Zrinka Barišić Marenić | ARHITEKTICA ZOJA DUMENGJIĆ | Nakladnici: UPI-2M PLUS, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

foto: Marko Mihaljević

Iscrpnu doktorsku disertaciju posvećenu izuzetnoj predstavnici hrvatskoga arhitektonskog modernizma, Zoji Dumengjić autorica je pretočila u monografiju u kojoj njezin život i djelovanje predstavlja u širemu stručnom i kulturnom kontekstu, hrvatskom i svjetskom, uvjerljivo uspostavljajući višeslojne poveznice i komparacije. U knjizi se ističu specifična polazišta Zoje Dumengjić kao žene i emigrantice, a fokus se usmjerava na najznačajnija ostvarenja unutar njezina cjelokupnog opusa od gotovo 200 projekata: realizacija, projekata i nagrađenih natječajnih projekata. Ova uzorno strukturirana knjiga izniman je doprinos predstavljanju djelovanja sjajne arhitektice, ali i nizu monografskih obrada opusa istaknutih domaćih arhitektica i arhitekata 20. stoljeća. Upravo je profesor Neven Šegvić takav pristup postavio kao osnovu cjelovitog prikaza razvoja hrvatske arhitekture, a taj je pak prikaz jedan od ključnih temelja na kojem se razvija suvremena arhitektonska misao.

Jelena Skorup Juračić | ATOMIZIRANI HOTEL – NOVI TIP HOTELSKE ARHITEKTURE U REVITALIZACIJI GRADA ILI KRAJOLIKA | Izdavač: ArTresor naklada

foto: Marko Mihaljević

Jednoj od ključnih tipologija današnjice, a napose bitnoj u hrvatskim okvirima – turističkoj arhitekturi – autorica pristupa na temeljit i svjež način. Tema knjige je atomizirani hotel koji nastaje dekompozicijom na strukturne elementarne jedinice (neizostavne i promjenjive) da bi zatim bile organizirane u elastičan sustav, koji se može po potrebi širiti i sužavati. Atomizirani hoteli stoga ne zahtijevaju striktne prostorne standarde, ali se oslanjaju na posebnost arhitektonskih i dizajnerskih elemenata i na kulturu prostora u koji se ugrađuju. No iza naslova koji predstavlja taj novi tip turističke arhitekture, krije se čitav historijat razvoja turističkih praksi, povezanih kulturnih teorija i teorija turizma važnih za objašnjenje nastanka novog tipa. Aktivna u praksi i teoriji, autorica povezuje svoja bogata iskustva i erudiciju u uzbudljivo i dinamično djelo za kojim će posegnuti svatko tko se bavi turističkom arhitekturom, naročito u osjetljivomu baštinjenom krajoliku.

Andrija Rusan, Maroje Mrduljaš, Vera Grimmer, Ana Bedenko, Frano Petar Zovko, Ante Nikša Bilić, Tadej Glažar | ČASOPIS ORIS | Suizdavači: ORIS d.o.o., Oris Kuća arhitekture

foto: Marko Mihaljević

Kao što je bila kobna za mnoga zadovoljstva koja smo uzimali zdravo za gotovo, 2020. godina pokazala je i koliko su ranjiva i krhka mjesta kreativnog dijaloga i čiste ljepote. Časopis Oris rijetko je pouzdan, kulturan i vedar suputnik u nerijetko raspršenim i neuhvatljivim umjetničkim krugovima. Pažljivo bilježeći, vrijedno prateći i hrabro vodeći, otvara vidike, odgaja generacije i s nevjerojatnom lakoćom prelazi granice i povezuje ljude, mjesta i ideje. Zajedno s Danima Orisa neizostavno se ubraja u najvažnije kulturne događaje u Hrvatskoj u protekla dva desetljeća. Vjerujemo da je pandemijska pauza samo kratak predah te da će nas Oris i svi koji ga stvaraju inspirirati i oplemenjivati još barem idućih dvadeset godina.

Zlatko Karač | SINAGOGE – STUDIJE O ARHITEKTURI SINAGOGA U HRVATSKOJ. ODABRANI TEKSTOVI | Nakladnici: Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, UPI-2M PLUS

foto: Marko Mihaljević

Zbornik odabranih autorovih tekstova o arhitekturi sinagoga i umjetnosti judaice u Hrvatskoj, pisanih tijekom proteklih dvadesetak godina, uz posve nove priloge, od iznimnog je značaja za afirmaciju hrvatske židovske zajednice. No jednako je važan doprinos našoj znanosti o umjetnosti i kulturnom identitetu, ali i istraživanju te tematike u međunarodnim razmjerima. Značaj istraživanja još je veći kada se uzme u obzir teška povijesna sudbina židovske arhitektonske i umjetničke baštine gotovo posve uništene u holokaustu. Autor je skupio i obradio rasutu građu te ovom zbirkom pružio temelj za daljnja pojedinačna istraživanja te teme, kao i za očuvanje baštine sinagoga. Nakon znanstvene monografije Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj, autor nastavlja publiciranje sustavnih znanstvenih priloga izučavanju multikulturalnih i multikonfesionalnih tema u hrvatskim okvirima, potičući pritom na očuvanje fizičke i duhovne baštine manjinskih zajednica kao dijela zajedničkoga bogatog i slojevitog nasljeđa.

Iva Marčetić | STAMBENE POLITIKE U SLUŽBI DRUŠTVENIH I PROSTORNIH (NE)JEDNAKOSTI | Izdavač: Pravo na grad, Zagreb

foto: Marko Mihaljević

Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti, knjiga arhitektice i istraživačice Ive Marčetić u izdanju udruge Pravo na grad proizvod je dubinskog istraživanja na kojem su s autoricom radili Antonija Komazlić i Antun Sevšek. Biti arhitekt i govoriti o ključnoj ljudskoj potrebi za stanom, nadilazeći u isto vrijeme ograničenja svoje struke s ciljem osvjetljavanja pozadinskih sila koji tu arhitekturu oblikuju, duboko je etičan čin. Suvremeni arhitekt nije više samo umjetnik ili tehnički potkovan kreator, on je društveni kultivator. Njegova uloga je kultivacija društva, s ciljem da pripremi to isto društvo da prihvati nove nadolazeće forme i nove modele društva i arhitekture koja će u isto vrijeme biti proizvod i stvaratelj tog društva. Sve je to dio jedne borbe za novi svijet u trenutnom dobu koje je izgubilo vjeru u utopiju. To je duboko politički cilj koji se bori protiv strukturnog cinizma današnje politike i prevladavajuće ideologije. Kako bi mijenjali svijet, u dvadesetom stoljeću naši su preci uzimali puške u ruke. U dvadeset prvom stoljeću uzimat ćemo ovakve knjige.

Tamara Bjažić Klarin | „ZA NOVI, LJEPŠI ZAGREB!“ – ARHITEKTONSKI I URBANISTIČKI NATJEČAJI MEĐURATNOG ZAGREBA, 1918. – 1941. | Nakladnik: Institut za povijest umjetnosti, Zagreb

foto: Marko Mihaljević

Knjiga na inventivan način ujedinjuje dvije bitne teme za hrvatsku arhitektonsku struku – institut arhitektonskih natječaja i međuratnu arhitekturu Zagreba, pred kojim su danas ozbiljni izazovi postpotresne obnove. Uz prikaz svih pojedinačnih natječaja autorica uranja u teme geneze natječajne regulative, borbu za emancipaciju profesije, pitanja zaštite autorskih prava i prava nagrađenog autora na realizaciju, nadilazeći zadane prostorno-vremenske okvire istraživanja, pa nam tako pruža uporište za suvremenu promociju i razvoj instituta natječaja kao poželjnog modela za demokratične i transparentne odabire najkvalitetnijih prostornih rješenja. S druge pak strane, u brojnim podtemama i crticama sjajno objašnjava genezu modernizma u atmosferi lokalnog konteksta koji oslikava bogatim vizualnim i tekstualnim materijalom, pružajući njihovu znalačku interpretaciju. „Za novi, ljepši Zagreb!“ angažirano je istraživanje povijesti za bolje, poštenije i ljepše gradove u sadašnjosti; posvećeno natječajima u međuratnom Zagrebu koliko i samim natječajima i samoj onodobnoj arhitekturi; knjiga koja se može čitati kroz više fokusa, intrigantna i inspirativna stručnoj i širokoj javnosti.

Svim kolegicama i kolegama koji su prijavama svojih radova poduprli ovaj događaj zahvaljujemo na sudjelovanju, a sponzorima koji su potpomogli realizaciju na potpori i podršci.