Članak u časopisu: ČIP 668-671
Fragmenti svakodnevice
datum/vrijeme
31.12.2010.

?IKONOGRAFIJA GRADAModerna Galerija, ZagrebAutor izložbe: Željko Marcijuš Izložba Ikonografija grada u hrvatskom slikarstvu prve polovice 20. stoljeća (1900. – 1950.) tematski je vrlo precizno određena. Njezin autor Željko Marcijuš nastojao je pomoću dvjestotinjak djela ispričati priču koja se razvija na dva plana. Jedan je plan vremenski kojim saznajemo kako su hrvatski umjetnici, ne samo slikari, nego i grafičari i fotografi hvatali fragmente vremena i predočavali ih u svojim djelima. Drugi je plan moguće razumjeti kao svojevrsnu alternativnu povijest hrvatskog slikarstva, koju čine umjetnici koji su posezali za gradom i činili ga sadržajem svoje umjetnosti. Grad je, međutim, vrlo kompleksan pojam koji se želi razumjeti i protumačiti što preciznije. Marcijuša ne zanima toliko izgled grada, nego ono što on proizvodi. Upravo stoga to nije izložba na kojoj će se pokazivati vedute, nego prije fragmente svakodnevnoga života koji se odvija na ulicama, trgovima, u interijerima, bili to stanovi ili kavane, prostori za dokolicu, zatim bolnice svih vrsta, pa gradilišta… U tom se vrlo ambiciozno zamišljenom zadatku autor postavlja u ulogu znatiželjnog flâneura koji svoja zapažanja želi prenijeti na posjetitelja izložbe. Riječju, Marcijuš nam priča svoju osobnu priču držeći se konkretnih okvira i činjenica. I to je najveća vrijednost ove izložbe. Konkretni okviri pripadali bi izabranoj temi, dakle gradu koji je bio izazovom brojnim izabranim umjetnicima da proniknu u sve pore života. Konkretne, pak, činjenice jesu djela različitih umjetnika koja istrgnuta iz pojedinačnih opusa i uklopljena u ovaj kontekst počinju značiti nešto drugo. Osobito su tu zanimljiva djela nastala prva tri desetljeća 20. stoljeća, a među umjetnicima su to Kraljević, Račić, Uzelac, Gecan, Babić, Trepše. Zatim grafičar Sergije Glumac, pa fotograf Tošo Dabac. Ti kroničari ambijenata u kojima su boravili, bilo da je riječ o Parizu, Pragu ili Zagrebu, na precizan su način upisivali vrijeme i svoje osobne sadržaje. Ambijent je stoga shvaćen kao pozornica na kojoj će se razvijati pojedinačne priče umjetnika, njegove opservacije, maštarije, osjećaji. S druge strane, tako tematiziran grad postaje indikatorom jedne iznimno važne kategorije, a to je pripadanje duhu moderniteta. Način na koji je predstavljen grad na ovoj izložbi ima svoje prepoznatljivo podrijetlo. Takvo razumijevanje grada, točnije njegove ikonografije, potječe iz druge polovice 19. stoljeća, a nalazimo ga u djelima Maneta i impresionista, da bi početkom dvadesetoga stoljeća osobito dobio na značenju kod ekspresionista, prije svega Ernsta Ludwiga Kirchnera. U hrvatskome slikarstvu nitko nije tako precizno ušao u skrivene šifre ikonografije (modernoga) grada kao što činio Miroslav Kraljević. Otkrivajući Pariz, Kraljevića najmanje zanimaju lijepi vidici toga grada. Pa kada i slika Panthéon ili Luksemburški park, Kraljeviću je manje zanimljiva faktografija tih pariških znamenitosti, a više duh intenzivno življenoga vremena u trenutku promatranja i slikanja izabranih motiva. To intenzivno življeno vrijeme dolazi osobito do izražaja u brojnim crtežima u kojima razotkriva skrivene znakove grada, vremena i sebe u svemu tome. Nije stoga nimalo neobično da će Kraljevićevi sljedbenici, kao što su Uzelac, Trepše, Gecan, Steiner i Babić nastaviti takvu pronicljivu opservaciju i poniranje u sadržaje koje grad u sebi nosi. Dakako, riječ je o gradu modernoga vremena na čijim se ulicama odvija intenzivan život koji dotiče intimne sfere umjetnika, baš kao i one političke i socijalne. Inteligentnim povezivanjem sadržaja koje pripovijeda unutar pojedinih segmenata izložbe, Željko Marcijuš poseže u podjednakoj mjeri za slikama, baš kao i crtežima, grafikama, fotografijama, štoviše plakatima kao autentičnoj urbanoj grafici, i u mnoštvu raznorodne građe razvija iznimno finu naraciju. Dobro zamišljena izložba, s pažljivim izborom djela, pokazuje još nešto što svakako treba istaknuti, a to je visoka vrijednosna razina izložene građe. Zaista, prolazeći dvoranama Moderne galerije onim slijedom koji je naznačio autor ove izložbe, otkrivamo nešto što se često zaboravlja, a to je da imamo kvalitetnu umjetnost prve polovice 20. stoljeća. Mahom je riječ o dobro poznatim djelima, rjeđe o nekima koja se ne pokazuju tako često, no sva ona otkrivaju svoje posebnosti upravo kvalitetno zacrtanim kontekstom, a što još jednom potvrđuje dobro obavljen autorski posao. Zvonko MAKOVIĆ